13.06.2011. Toplo se nadamo kako ste Sunday proveli sa prijateljima u planini ili kakvoj drugoj divljini. Mi smo kao i uvijek bili na blatnoj hridi između Save i Drave, u sada već standardnoj postavi: Ivan, Jasna, Ivona & Miša. Više i ne zovemo druge, nama inače drage i mile ljude jer nam je neugodno slušati sve te izgovore i prenemaganja. 🙁 Eto baš jučer jedna se naša vrlo draga & simpatična ex šapica izgovorila kako bi išla planinariti ali joj
05.06.2011. Naša današnja hodačko-gastronomska avantura počinje i završava na Jankovcu. Od trenutaka kada smo zaključali vrata na osobnim prometalima, do trenutka otključavanja proteklo je točno šest i pol sati. Već je i vrapcima jasno da to vrijeme nismo proveli sjedeći na terasi planinarskog doma niti na dekici ispred. Iz Slatine Ivona i ja, iz Višnjevca Jasna i Ivan. Zlobnici bi rekli “ekipa mala…”, a mi dodajemo “…ali odabrana”. 🙂 Privatnim kanalima saznajemo da su naši dragi & mili ISPO-vci otišli u
17.04.2011. U nedostatku puno malih ljudi i velikih pohoda, okupila se šačica velikih ljudi na malom ali zato nadasve slatkom pohodu. 🙂 Iako je današnja ekipa sastavljena na brzaka i tako reći zbrda-zdola možemo slobodno reći kako je riječ o samim šampiona: liječnica – komada jedan, budući GSS-ovci sa položenom prvom pomoći – komada dva, časnik Hrvatske vojske – komada jedan, snimatelj i tekstopisac – komada jedan. Dodajmo i to da naši vrli GSS-ovci (budući) imaju i mnoge druge kvalitete ali
03.04.2011. Za sve znane, manje znane i neznane papučke planinare ali i sve one koji se tako osjećaju spomenimo prvo i prije svega ostaloga našu nedjeljnu rutu: Anđina koliba, Nevoljaš, Lapjak (Tauberove stijene), Velika, Mališćak, Orahove vode, Ivačka glava, spust starom šumarskom prosjekom, pa “lagani” uspon na Koprivnato brdo, a zatim vratolomni spust i povrat na Anđinu kolibu. Iako bi planinarima ruta trebala biti na zadnjem mjestu, nešto usputno i nebitno, ipak sam pobrojao sva ta lijepa i manje lijepa
27.03.2011. U centru Slatinskog Drenovca okupila se manje više standardna konfekcija (sa istoka Ivan i Jasna, sa sjevera Robert, Ivona i ja). Prije samog polaska na “parkplacu” se zaustavilo bijelo kombinirano vozilo iz Vukovara iz koga je izašlo 10-ak malih, malo većih i preko nekoliko odraslih planinara. Odmah nam je prišla jedna kratko ošišana crnokosa djevojčica u crvenoj opravi i pozdravila nas (Sandra iz Vukovara), a zatim i drugi dečki iz njezine ekipe. Ljubazno sam ih pozvao na zajedničko preznojavanje
20.03.2011. Zašto i zbog čega nismo išli na Papučke jaglace nemam precizan odgovor. Nekako spontano smo zaključili da je bolje napraviti solistički uspon na Ivačku glavu nego se voziti s onu stranu Papuka ne šetnju gdje se sve događa kao u kakvom usporenom filmu. Ne znam kako vi doživljavate masovne skupove ali nama je jednom bilo zanimljivo, drugi put podnošljivo, treći put bi bilo jednom previše. 😉 Iako ste nam svi odreda nedostajali, povremeni izleti u duetu pokazali su neke
20.01.2011. Evo nas Ivona i ja sjedimo na vrhu svijeta. Prsti su mi takoreći zalijepljeni za tipke na netbook računalu (bilo kuda računalo svuda) i jedva ih uspijevam pomaknuti. Brr, vraški je ledeno tu gore… Ivona cepinom zabija zastavicu sa tri male slatke šapice i pokušava ostaviti nekoliko otisaka dlana na podlozi ali joj to nikako ne polazi za rukom. Ljutita i crvena u licu odustaje i vadi male ljude. Namješta ih tako da se na fotki vide Nepal, Tibet,
06.02.2011. Ako do sada niste naučili vezivati niti jedan ozbiljniji čvor tipa “osmice”, “prusik”, “lisice”, “ambulanti”, “lađarac”, “bulin” i mnoge druge što planinaru život znače – pravo je vrijeme da to učinite. Ne zato što živimo i radimo na dnu bivšeg Panonskog mora, koje se ako niste znali protezalo od Beča do Zagreba, opasno približilo Banja Luci, okružilo Beograd, poplavilo Arad, Bratislavu, Budimpeštu, Satu Mare, veći dio Mađarske i pola Rumunjske, nego zato što svaki planinar predstavlja potencijalnoga spašavatelja u
30.01.2011. Najmanje jednom godišnje, Šapice okupe takoreći svu nejač, mame i tate kako bi barem na nekoliko sati neplaninarske snage osjetile čari planine i igre na snijegu. Kao i uvijek Ivona pokreće blagovremenu “lavinu događanja” i priča priče u osobnim kontaktima, na forumima, putem brzoglasa i dakako putem elektroničke pošte. I znate što – uspijevamo okupiti znatan broj Šapica na ovaj pustolovno-snježni pohod. Zašto pustolovni možete saznati kasnije… Iz Slatinskog kraja kreće nemala ekipa iz različitih pravaca očiju uprtih u jednu
23.01.2011. Zbog GSS-ovskih vježbi, Slavonske i Hrvatske televizije i drugih aktivnosti skoro sve Šapice ostaju na Jankovcu (Ivona, Mirjana, Jasenka, Vanja, Robert i Darko). Stjepan i Scooby su GSS-ovci pa ih ne računamo u Šapice. 🙂 Kako je krenulo sve će Šapice prebjeći u crvene mundire – na kraju ćemo Jasna i ja morati potpuno sami osvajati papučke vrhove. Tko zna možda bi bilo najbolje da se svi učlanimo!? U tom slučaju ne bismo više morali hodati i planinariti. Morali