08.03.2020. Međunarodni je praznik ali ne rada, nego žena. Ima li bolje prigode od ove, da svim ženama koje su nas rodile, koje volimo i za kojima patimo, ukažemo makar mrvicu više pažnje nego što to činimo tijekom 364 ili 365 dana u godini. Uobičajeno je da muškarci pomažu ženama svaki dan, vole ih, maze, paze i zahvalni su im što imaju nekoga tko tripi njihove ispade, djetinje gluposti, mačo sranja i ine budalaštine koje dečki inače čine. Dakako, to
01.03.2020. Gdje su to Šapice obitavale i ostavljale svoje tragove ove nedjelje 01.03.2020. godine? Šapicama su se pridružili i Mađari koji su mršavi, ne papaju puno i veoma su uhodani… Pa evo ovako: krenuli smo iz Velike (od bazena) i popeli se na Mališćak (740 m/nv) zatim na Ivačku glavu koja je ujedno bila i naš najviši uspon (913 m/nv) naravno uz to nas je poprilično i zagrijala za „Mišino“ brdo (852 m/nv) koje je bilo dosta zahtijevno visinski, a
16.02.2020. Danas su brojne Šapice, ispenjale Zapadni greben i na kratko odnijele pobjedu nad moćnim Papukom, a zauzvrat smo ga darivali znojem, oduševljenjem i dužnim poštovanjem. Bilo nas je odasvud, a dobar dio članova nikada do sada nije posjetio Papuk sa zapadne strane. I dok su nekima klecala koljena, drugima se žarila pluća, pojedinci su telefonirali i s lakoćom skakutali do najvišeg slavonskog pašnjaka. Istovremeno se uz crvenilo na licu i ubrzani puls svima razvlačio osmijeh na licu kad smo
02.02.2020. Nekoliko sati je dovoljno od prve ideje, dogovora i polaska od doma na planinarenje, pogotovo ako je sunčan dan nakon niza maglovitih. Tako smo jutros na poseban (palindromski) datum 02.02.2020. krenuli iz Koprivnice prema Zapadnom Papuku. Vozili smo se do mjesta Nova Krivaja gdje je trebalo ostaviti kombi, ali za potvrdu da li smo na dobrom putu smo upitali grupu Mađara koja je očekivala “Šapice”! Tu smo bili malo iznenađeni, kakve “Šapice”, kako baš da naiđemo na grupu koja
06.01.2020. Mišljenjem kako ću zadugo, a vjerujem i zauvijek pamtiti ovaj dan, simpatičnom “navlakušom” o pisanju smatram kako je prigodno da se javim kao vaša nova šapica i kažem koju riječ o ovom posebnom danu. Kako sam došla (možda ne sebi toliko, jer sam osoba koja voli i prakticira “iskakanje iz profila” no po viđenju i reakcijama drugih) kao nekakvo iznenađenje – nisam mogla ni pomisliti da ću baš danas i baš na ovom mjestu upoznati tako divne ljude. Zaista
05.01.2020. Pridružile smo se moja majčica i ja našim šapicama iz Mađarske u osvajanju papučkih vrhova. Desetak minuta prije starta u 09:00 sati smo se pozdravili te si poželjeli sve najljepše u novoj godini. Na naše sveopće iznenađenje i oduševljenje – nismo bile jedine domaće na pohodu. Pridružili su nam se Davor i Tomislav iz okolice Požege. Obojicu sam imala čast neformalno učlaniti i prikazati što sve mogu dobiti družeći se s nama. Bili su žalosni što ne mogu odmah
01.01.2020. Na tradicionalni pohod dug cca 14-ak kilometara odazvalo se 19 šapica i šaponja iz različitih krajeva Hrvatske. Krenulo se malo iza 09:00 sati s Jankovca prema Ivačkoj glavi. Nakon kraće šetnje novoasfaltiranom cestom koju ćemo nagodinu preskočiti, prešli smo preko presušenog potoka Kovačice i uputili se na svoje prvo brdo. I kako to već ide, malo smo puhali, dizali noge od olova i skidali se. Na Ivačkoj glavi je puhao vjetar, al ni približno jako kao prije par dana
26.12.2019. Vjerujem da ste često puta osjetili u sebi neizrečenu želju da bar na tren pobjegnete iz grada, tog nemirnog tempa života koji nam na leđa stavlja sve teže terete, u prirodu, u krošnjaste šume planina, u mjesto raspjevanih potoka; gdje nisu potrebni laptopi, računala, tableti pa čak niti mobiteli osim za ovjekovječenje te ljepote. Zaista, čovjek se nigdje ne može tako odmoriti, opustiti, osvježiti ili osjećati ugodno kao kad provede nekoliko sati u planini. Najdraža viber poruka je ona
15.12.2019. Sve što bude tajno, ostaje bajno… Upravo s ovim naslovom, povezala sam dosta situacija u životu koje su mi bile odlične, a bile su skrivene, pa tako i ova neočekivana tura sa Šapicama. Iako sam za turu saznala tijekom tjedna od brbljave Šapice Miše, nisam bila sigurna da li bih išla, međutim nešto me prebacilo u subotu iza 21h (vjerojatno pripremanje super klope za prijatelje i to što je ostalo, taman je izgledalo kao super klopa za izlet) i
Nedjelja, buđenje u 6:00, pripremanje ruksaka – kuhanje čaja, ubacivanje hrane kako ne bi pregladnili hodanjem u nepoznato, ubacivanje rezervne odjeće i lagano kretanje prema autu koji strpljivo čeka da se pokrene i krene u akciju. Pogled kroz prozor nije baš obećavao jer je bilo baš maglovito i hladno, ali Yr.norge (najbolje stranica za prognozu) pokazivala je kako bi nedjelja trebala biti suha i sunčana u Slatinskom Drenovcu gdje je bilo okupljanje. I tako hrabro izlazim iz stana, obučena višeslojno