26.02.2017. Kako je i dogovoreno, na startnoj crti susreće se: sjever i jug, istok i zapad. Okupa se sva sila planinara od Osijeka pa sve do Zagreba. 🙂 A tu su i neka nova lica: Goran iz Našica, te iz Kutjeva: Željko i povratnik Mato… Od manje-više standardnih Šapice tu su svi osim Brođanki. Fali nešto Virovitičana i Orahovčana. Pojavio se i Tomo, Katarina, a Ljiljana je hrabro i ponosito kročila na čelo kolone i preotela titulu vodiča našoj Mari.
25.02.2017. Subotnja predigra ili uvertira za planinarenja odigrana je na brzaka tj. na trčeći. 🙂 Jasna, Ivan i moja malenkost, u kratkom i vrlo dinamičnom, podnevnom trekkingu uspješno odrađujemo 10 km po snijegu koji je napadao oko Jankovca. Snimili smo malo video zapisa i nešto fotografija, opako se preznojili i još bolje zabavili. Tko zna možda vas ovi kadrovi zainteresiraju jer trekker može biti svatko. Čak nije potrebno ni zagrijati stolicu. Dovoljno je podići guzicu i malo skakutati, hop, hop,
19.02.2017. Danas smo se uputili dionicom SPP-a: Crkveni Vrhovci (makadamska cesta prema Škrabutniku) > Maksimov hrast (615 m/nm) > Crkveni Vrhovci. Staza nije bila pretjerano zahtjevna s nešto manjih uspona ali zato nadasve zanimljiva. Ukupna duljina oko 16km. Kako je zima popuštala Požeška se gora malo zablatila, ali nas to nije odvratilo, od ovaj put nešto manje blatne, nedjeljne avanture. Cijelim putem nas je pratio smijeh i pošalice. Kad li čuda na vrhu – eto nas u oblaku… I ne,
12.02.2017. Za početak, podsjetimo se najave ove lijepe i zanimljive rute: Velika 270 (m/nm) > Pliš (559 m/nm) > Mališčak (740 m/nm) > Balkon > Orahove vode > Stari grad Stražeman (583 m/mn) > Velika. A ovako je Boris komentirao najavu pohoda prije same realizacije: “Ovo će biti dobra tura, možda se okupi i veći broj ljudi. Lijepo i sunčano vrijeme te neće biti vruće. Jedino će biti izazov popeti se na sam Stražeman grad, ali neka. Kada sam prije mjesec i
05.02.2017. Evo dragi moji planinarski supatnici – dva je minuta je do ponoći – oči su mi kao krumpiri i izgledam isto kao vampiri. 🙂 Ipak i unatoč svem valja napisati par riječi… Dakle, kako je i bilo i najavljeno Šapice su u suradnji sa mađarskim kolegama odradile laganu turu po Mečeku. The trip in the West-Mecsek is: Viganvár (zvonik) > Farkas-tető (brdo) > Sás-völgy (dolina) > Erdő-háza (planinarska kuća & šumska škola) > Nyáras-forrás (izvor & lovačka kuća) > MÉV
29.01.2017. Zadnja prvoga kod Tivana u Gazijama Dana 29. siječnja anno domini 2017. pohodili smo Tivanovo, Gazije. Dan je počeo kao san. Lutali smo bijelim brežuljcima okruženi izmaglicom dok su do nas dopirali tračci sunca… No, nemojmo se zavaravati – mi smo uistinu planinarili. Uspon preko Petrova vrha i nije bio naročito težak, ali su nam vremenske (ne)prilike uvelike otežavale našu šetnju… Ugodna nedjeljna šetnjica započela je s Međe, pa preko Petrovog vrha do Gazija. Tih 10 kilometara nas je koštalo
22.01.2017. Joj djeca, već je 23:16 sati, a ja tek sada dovrišio grafički dizajn tj. montažu video zapisa, obradu i dodavanje fotografija. Ajmo sad na brzinu sklepati priču, jer se kao i uvijek do sada, baš nitko nije ponudio napisati koju mudru. 🙁 Iskoristimo stoga nekoliko riječi iz najave… Težina pohoda: nije vrijedno spomena, nešto poput gledanja televizije ali zdravije… 🙂 E pa baš je tako bilo. Nekoliko riječi o Sovskom jezeru: Sovsko jezero predstavlja jedinstveni primjerak prirodnog jezera u brdsko-brežuljkastom području
15.01.2017. Na startnoj crti, u najužem centru Požege okupla se srednje velika (dvanaesteročlana) planinarska nakupina, kako bi ozarenih lica i bez kapi znoja, odradili ovaj pohod iz snova: Ivan, Jasna, Ivica, Suzana, Dobrila, Božena, Boris, Ivana, Martina, Milan, Jasna i moja malenkost. Malo je nevjerojatno ali početak planinarske staze, od centra Požege je udaljen cca 100 metara! Odmah kreće lagani uspon i sve do Vrhovačkog grada (433 m/nv) ima se što vidjeti i doživjeti. A što se tiče grada, ponude,
08.01.2017. Ivan kaže da su “Omladinskom stazom” nekada davno hodali planinari i izviđači koji su dolazili na željezničku stanicu u Veliku. Staza je vodila od kolodvora do Kaniške glave, odakle je moguće ići do PD Lapjak ili nastaviti prema drugim odredištima (Češljakovački vis, SPP, Trišnjica, Jankovac,…). Zbog hladnoće, snijega i Monikinog bolnog koljena – Šapice su malo modificirale prvotno zamišljenu rutu i u konačnici prehodali 20 km stazom čiji GPS trag ne podsjeća na “omladinu” nego na patku. 🙂 Bilo
07.01.2017. Tomislav (mačak Tom) i ja (miš+a Jerry) stižemo na Jankovac u 08:48 sati. Žurno obuvamo gojzerice pri čemu nam prsti u potpunosti otkazuju poslušnost! Hladnoća (za prste na rukama) je neopisiva. Konstatiramo da su mađarske kolege već otišle. Gdje su točno!? Nemamo pojma, no pretpostavljamo da su par minuta ispred nas, pa krećemo silovito i bez razmišljanja. Želimo ih stići prije uspona. Pičimo 100 na sat… No njih nema, pa nema. 🙁 I tako dođosmo do poznate narodne “Tko