Četrnaesti po redu, Festival planinarske fotografije u Đurđenovcu, je održan u Osnovnoj školi J.J. Strossmayera u subotu 30. siječnja u 19 sati. Radove za izložbu poslalo je jedanaest natjecatelja, a u projekciji se natjecalo šesnaest natjecatelja. Dvoje natjecatelja je poslalo radove na temu planinarskog izleta, a da uopće nisu članovi nijedne planinarske udruge, što uopće ne umanjuje njihov trud.
24.01.2010. Ima li što ljepše od dječje graje, smijeha, rumenih obraza i pokoje smrznute ručice? Vjerovali ili ne ima u Slatini ili preciznije rečeno na našem omiljenom i nadaleko poznatom Papuku. 🙂 Odavno je poznato da su od male djece jedino ljepše “mame sa malom djecom”. 😉 S obzirom da se nježnijem spolu više sviđaju “tate sa malom djecom”, koristim prigodu i pozivam sve očeve sa dječicom na šetnju po brdsko planinskim predjelima i friškom zraku, pa neka ženske uzdišu. Čak
23.01.2010. U zadnjih 12 mjeseci puno toga se promijenilo. Šapice su 2009. na Vincelovu nastupile u sastavu; Željko, Ivona i moja malenkost. Danas našu ekipu čine: Jasna, Slavica, Antonija, Lareta, Jurica, Matija, Ivona i mojih 90kg žive vage (nikako skinuti tih 5-6 viška). Poslije punog autobusa Zagrepčana (HPD Medvešćak) i punog autobusa planinara iz PD Konjuh iz Tuzle i Brčkog, Slatinčani su bili takoreći jedna od najbrojnijih ekipa. S obzirom da su Belišćani došli u manjem broju no što je to
16.01.2010. Velika prednost našeg lokalnog prigorja se prije svega ogleda u blizini, a zatim u kraćem, jeftinijem i jednostavnijem dolasku i odlasku. Kada pohodimo brda i planine izvan prigorja, treba ranije ustati, voziti se autom, odraditi pohod, a onda u povratku slijedi presvlačenje, uspavljujuća i beskorisna vožnja. U konačnici još slijedi raspremanje, čišćenje i pranje auta. Jedino Ivona uživa dok traje radijska emisija Vrijeme vinila, sve ostalo svodi se na stani-kreni, lijevo-desno, i ubrzaj-koči. Danas smo zahvaljujući svevišnjem dobili u
09.01.2010. U srijedu, 6.1. trebali smo napraviti đir Slatinskim prigorjem, ali zbog kiše, koja je tijekom jutra padala, otkazali smo susret. Danas nismo dali kiši da nam uništi dogovor, pa smo se, unatoč kapima koje su nagovještale dugotrajno rominjanje, upustili u kišno-blatnjavu avanturu. Sa ekipom iz istočnog kvarta, u sastavu Branimir, Maja, Vlatka, Vanja, Jasenka te Zara i Benny, nalazim se kod (bivšeg) motela, te krećemo u šetnju. Vlatku, Vanju i Jasenku već znate, a Branimir i Maja došli su
03.01.2010. Nedjelja je dan kada obični ljudi sanjaju slatke snove i spavaju par sati dulje no obično, bude se i spremaju doručak u krevetu, maze voljenu osobu i crvrkuću po kući, a zatim kuhaju juhicu od govedine sa griz knedlicama, spravljaju kolače što mirišu na djetinjstvo, druže se sa prijateljima, odlazi u posjete ili pozivaju susjede na kavu i kolače. Tako to rade obični ljudi ali ne i planinari! Oni su čudna neka fela (vrsta), drugačiji, posebni, kao da imaju
01.01.2010. Šapice u sastavu ona & ja (a tko bi drugi) ovoga puta predvodi “stari sportski vuk” Stjepan Gal i vjerni pas Scooby. Naše je odredište Lager Sekulinci i krug okolo-naokolo nemarkiranim stazama, koje vode pokraj partizanske bolnice i drugih znamenitosti iz davnih NOB vremena, sve skupa 5 sati hoda. Vrijeme u gradu pokazuje monsunsko raspoloženje ali to našu malu četveročlanu ekipu ne može iznenaditi. Mi smo najmanje dva puta spremniji nego cijela civilna zaštita i općenarodna obrana u koju
01.01.2010. Prije ili kasnije poželimo da Nove godine više ne dolazile jer budućnost ne uspijeva ispuniti naša očekivanja. Takvo razmišljanje je siguran pokazatelj da smo osvojili najviši planinski vrh i ostatak vremena provodimo na spustu, u špilju znanu kao crna zemlja. Planinarenjem se ne mogu riješiti ni mali, ni veliki životni problemi, stvoriti bračna zajednica, napuniti baterije, praviti se važan, susresti male i velike ljude koje nikada ne biste sreli u običnom životu, družiti se, smijati, tješiti, bodriti, a tko
26.12.2009. Stare, nove i najnovije Šapice pohodile su ovog lijepog i krasnog dana gospodnjeg, naše i vaše omiljeno papučko gorje, uzduž i poprijeko u cjelodnevnom pohodu, koji je potrajao punih 8 sati. Uglavnom smo imali zaštitu sunca, a u završnici dugoj oko sat i pol dobili smo mjesečev sjaj i 4 LED rasvjetna tijela. Na sreću stare Šapice znaju znanje i imaju rasvjetu na glavi, plus jedan mobitel sa rasvjetom i još jednu
20.12.2009. Od gupčeve ulice do startne pozicije ima 20-tak minuta hoda, probijamo se uglavnom lijepo očišćenim cestama i pločnicima, i tek povremeno gazimo duboki snijeg na mjestima gdje ne žive ljudi ili zimska služba nema mogućnost aktivnog sudjelovanja. Može se reći kako ove godine zima nije uspjela iznenaditi zimsku službu i komunalne djelatnike, svi su nekako na visini zadatka, i ciča zima i vrijedni čistači – svaka čast. 😀