06.06.2009. Slatinske Šapice su i ovoga puta u punom sastavu – Ivona i Miša (ako smo slučajno nekoga zaboravili neka se javi – dopisati ćemo ga). Iz Slatine krećemo poslije ručka i subotnjeg šopinga; mladi krumpiri, punomasni jogurt i sir, kore za gibanicu, kava, hrenovke i druge sitnice bez kojih se ne može zamisliti suvremeni život… 😉 Ubrzo smo pod punom ratnom to jest planinarskom spremom koja u svom sastavu ima sendviče, naranče, čokolade i sušeno voće kao i par
30.05.2009. Plan pohoda napravila je, a tko drugi nego naša agilna šapica Ivona! 😉 Na putešestvije po nepoznatom zapadnom Papuku hrabro se pridružila i šapica Danijela, a tu negdje u prikrajku ekipe smjestila se i moja malenkost. Dan kao stvoren za planinarenje; hladno (8,5°C), kišovito i tmurno vrijeme 🙂 . Krećemo u “cik” zore oko 10:00h iz Slatine put Đulovca. Vozimo se brzinom od 60km/h u lijepom, malom, slatkom i nadasve čistom Opelu naše Daše i tek što smo krenuli
23.05.2009. Da smo kojim slučajem Ivona i ja “male ptice nebeske” što bezbrižno plove na zračnim strujama, trebalo bi nam samo nekoliko minuta za obilazak staze: Anđina koliba, Ivačka glava, Orahove vode, Planinarsko sklonište Mališćak, Pliš, Velika, Duboka, Nastavno pokusni šumski objekt Šumarskog fakulteta, Nevoljaš, Anđina koliba. S obzirom da nemamo krila, zaključak je – nismo ptice, a bogami niti anđeli 😉 pa nam je trebalo više od 7 sati da pohodimo “stazicu” koju je Ivona (a tko bi drugi?)
16.05.2009. Sukladno prijašnjim dogovorima Šapice u sastavu; Danijela, Lareta, Ivona i Miša, uspijevaju se okupiti oko 12:30h i krenuti iz Slatine preko Slatinskog prigorja, Ćeralija i Slatinskog Drenovca put Jankovca. Na Jankovcu jedva pronalazimo mjesto za parking i krećemo na višesatni pohod prema Češljakovačkom visu, koji se ničim izazvan smjestio na 820m nadmorske visine. Cilj nam je udariti žig u SPP knjižice, koju ovoga puta s ponosom nosi i naša Šapica Lareta. Osim žigosanja po knjižicama, namjera nam je posjetiti
04.05.2009. Protekli vikend (subota i nedjelja) bili su podosta okupirani obiteljskim zbivanjima, gostima, rođacima, tako da o planinarenju nije bilo ni primisli. Kako se bližio odlazak i zadnjih gostiju, tako se počela rađati ideja o osvajanju jednog od otočkih vrhova. U roku 10 minuta pronašla sam potrebne karte (kartu otoka Pašman, kartu staze za rutu prema najvišem vrhu – Veliki Bokolj) i informacije o stazi, a u slijedećih 10 minuta torbe su već bile spremne (sendviči, voće, voda), kao i
26.04.2009. Ivona i ja ustajemo ranom zorom, oko 06:20h i obavljamo brzinske pripreme. U ruksacima se nalazi sve što je potrebno plus; sendviči, fotografska tehnika, notebook, mobilni internet, a ovoga puta nosimo i gamaše ako budemo hodali po blatu pokraj Dunava. Ubrzo nam se pridružuje Sanja, a zatim idemo po Laretu i malenog Matiju. Punimo rezervoar do vrha i štumfamo preko Donjeg Miholjca prema Osijeku i Erdutu. Policija je zauzela sve strateške pozicije pokraj ceste i ne dozvoljava nam da
25.04.2009. Šapice su i ove subote bile u pohodima, dakako u standardnoj postavi: Ivona i Miša. Odluka je pala da se ide na Petrov vrh (701m) kako bismo kompletirali jedan dio Slavonskog Planinarskog Puta na kome do sada bili nismo. Krenuli smo od Duzluka (Orahovačko jezero) novouređenom i ušminkanom poučnom stazom do Ružica grada i nastavili do vrha Kapavac. Od odašiljača nas je put odveo na Petrov vrh pa do manastira Svetog Nikole i nazad u Duzluk. Prvo smo se opskrbili gablecom u
23.04.2009. Iako smo neslužbeni poziv za otvaranje poučne staze dobili kasno sinoć, do danas u podne nismo znali hoćemo li ići. Kratak period za dogovaranje, radni dan, tmurno i kišovito vrijeme… Ipak, uspjele su se naći tri Šapice – Matija, naš najmlađi član, Lareta i moja malenkost. Po neprovjerenoj informaciji, otvaranje poučne staze na Ružica gradu trebalo je biti oko 16,00 a prije toga zbivanje u samom gradu, Orahovici, koje smo planirali propustiti. Iako smo krenuli u predviđeno vrijeme, oko
19.04.2009. Lijepo je raditi na lokalnim stazama, otkrivati ih, pohoditi, markirati, ali se to nikako ne ne može usporediti sa pravim planinarskim putešestvijama, poput današnjeg. Na ulazu u Park prirode Papuk postavljena su čak dva znaka zabrane prometa za sva motorna vozila!? Znak čudan da ne može biti čudniji, stoga se vozimo pažljivo u iščekivanju bogzna čega. Iza nas kolona vozila, ispred također, promet se odvija u oba smjera – čuđenju nema kraja!? Konzultiramo se putem GSM sustava tvrtke T-mobile
13.04.2009. Šapice u sastavu Ivona i Miša, uspješno su markirale djelić prve planinarske staze kroz Slatinsko prigorje – nije nešto al’ planinare će to zasigurno veseliti. 😉 Približno dva dana su kantice univerzalne uljane boje hlapile otvorene kako bi se zgusnule. Aproksimativna (odokativna) procjena gustoće mi se činila u skladu sa potrebama, sve do trenutka praktične realizacije. Tada se vidjelo kako se boja cijedi i curi niz stablo, ali i previše upija na mjestima gdje smo sjekirom ravnali hrapavu koru.