26.04.2025. A nakon kiše, koja se nekoliko dana prije pošteno ispadala, stisnuli smo palčeve na rukama i nogama kako bi nas barem taj dan poštedjela i krenuli prema Belišću, na svoj prvi trail – Jugovača trail reciklaž. Jer, zašto ne bi probali kako je trčati kroz šumu, divnu stazu bez značajnije visinske razlike koja vodi uz Dravu, a ni komaraca nema (neka tako i ostane!). Zapravo, tko ne bi išao na utrku kad organiziraju Baraberi, pa tu je u startu
07.12.2024. Dobra utrka, iako je za mene preravna i nema šume, ali zato ima malo blata. 🙂 Zadovoljan sam rezultatom trke i cijele lige, jer nisam očekivao biti tako visoko na ljestvici. Vidimo se nagodinu sa još boljim rezultatima i većom ekipom. – kaže Matko Kolesarić Dio video zapisa sa proglašenja pobjednika sam morao malo ubrzati i/ili skraćivati zbog previše glazbe i problema sa autorskim pravima… Zbrčkan zvuk je uspješno prošao YT restrikcije, ali zato ljudski glasovi zvuče dječje i
01.10.2023. Danas se nešto malo trčalo i puno naslikavalo, sve to u vjerojatno najljepšem krajoliku u Slavoniji i utrci koja nama trkačima – život znači. Bili smo u gostima kod Žutog šešira na natjecanju SBTL-a koja nosi naziv “Podunavlje trail&bic”. Erdut, Aljmaš i prekrasni Dunav, ta moćna rijeka, koju naizgled nejaki proplanci i šumarci uspijevaju obuzdati i zadržati u granicama mirnog suživota između ratara, voćara i vinogradara, brodara i ribiča. Iako, Dunav katkada poludi – najčešće je miran i čini
08.11.2020. 6 km bajsom u smjeru Baranje i stigoh na usamljeno mjesto gdje se ljetos okupila lijepa brojka trkača na Močvara trailu. Stalno mi se nameće riječ “močvarenje”, ali kad sam se malo raspitala što sam propustila dok sam se bezbrižno brčkala u moru, dođoh do zaključka da je to bilo “mrcvarenje”. 🙂 Moje močvarenje danas je krenulo kroz maglu i to doslovno. Figurativno sam bila jedna od gusaka samo što nisam gakala nego dahtala k’o žedno pseto (da ne
31.10.2020. Kad su obećanja u pitanju, prava sam škrtica. Nikako izustiti. Neki to čine automatizmom kako bi umirili sugovornika, dijete pa i samog sebe. Pokušala sam, al čim namjestim usta za izgovoriti “o”, izgubim dar govora. Neće, pa neće. E zato ih ne dajem, ne primam ili ih dajem umjereno. I jedno od tih umjerenih mi se potkralo na izvješću s Podunavlje traila. Erdutski kraj, premda je prilično blizu Osijeku, jako malo poznajem. Vidjela sam ga tek kroz Majeticeve organizacijske
18.10.2020. U cilj sam jedva utrčao i zavalio se kraj Petra Šokčića u stolicu na cilju. Nekako sam uspio reći hvatajući dah: “Svaka čast!” Skraćivanje discipline sa 34 na 24 kilometra je bio pun pogodak jer smo i na ovaj način obišli gotovo sve znamenitosti ovoga kraja. Mogli smo možda preskočiti kamenu cestu, ali to je na osobnoj razini i ta negacija ljubavi traje već desetak godina. Staza optimalno označena. Niti jedna trakica previše, niti jedna premalo. U cilju dobra
22.04.2018. Dan sunčan, suh, topao, lijep, mirisan i pun obećanja. Šapice iz raznih dijelova Slavonije hitaju ranom zorom, na mjesto sastanka, kako bi u dobrom društvu prehodali “Podunavski pješački put” u organizaciji HPD Zanatlija iz Osijeka, i malo se družili sa svekolikim planinarskim entuzijastima. OK, mjesto sastanka je bilo malo dalje, tj. bliže (Sarvaš, Mišino brdo, tu negdje…), no pojedine Šapice su htjele ići na misu, stoga smo odlučili ekipirati se u centru Aljmaša. I bi tako… 🙂 Prije svega
26.04.2009. Ivona i ja ustajemo ranom zorom, oko 06:20h i obavljamo brzinske pripreme. U ruksacima se nalazi sve što je potrebno plus; sendviči, fotografska tehnika, notebook, mobilni internet, a ovoga puta nosimo i gamaše ako budemo hodali po blatu pokraj Dunava. Ubrzo nam se pridružuje Sanja, a zatim idemo po Laretu i malenog Matiju. Punimo rezervoar do vrha i štumfamo preko Donjeg Miholjca prema Osijeku i Erdutu. Policija je zauzela sve strateške pozicije pokraj ceste i ne dozvoljava nam da