Papukom na Papuk
06.06.2009.
Slatinske Šapice su i ovoga puta u punom sastavu – Ivona i Miša (ako smo slučajno nekoga zaboravili neka se javi – dopisati ćemo ga). Iz Slatine krećemo poslije ručka i subotnjeg šopinga; mladi krumpiri, punomasni jogurt i sir, kore za gibanicu, kava, hrenovke i druge sitnice bez kojih se ne može zamisliti suvremeni život… 😉 Ubrzo smo pod punom ratnom to jest planinarskom spremom koja u svom sastavu ima sendviče, naranče, čokolade i sušeno voće kao i par litara bistre medinačke vode. Točno u 13:20h po lokalnom vremenu, ostavljamo iza sebe Jankovac i krećemo put vrha Papuk (953m) i to grebenom Sokolina. Ovo je naš drugi uspon na najviši vrh Papuka, koji se vrlo maštovite zove isto Papuk. 🙂
Ovoga puta imamo lijepo vrijeme i ne previše tešku stazu. Početak pohoda karakterizira uistinu strm i vrlo naporan uspon sa bezbroj kopriva i nekoliko debelih trupaca koje treba preskočiti (ovi trupci su izuzetno opasni i problematični kada su prekriveni snijegom i ledom), a kasnije nešto malo blata na stazi. Sve u svemu staza i markacije su na zavidnom nivou – čestitke društvu koje je to odradilo – klap, klap… Kad se samo sjetim da smo prvi put hodali od podnožja to jest iz Slatinskog Drenovca do Papuka, po 20-40 cm dubokom i zaleđenom snijegu, tada mi ovaj pohod bude nekako smiješan i odveć lagan, da ne kažem – pravi užitak. 🙂 Tko ne vjeruje neka nam se pridruži u narednim osvajanjima, pardon pohodima ili samostalno pregazi taj dio naše omiljene planine – nećemo se ljutiti – dapače…
Koprive su odmah odradile svoje, Ivona vrišti “Ovo nije uspon na Papuk nego na Koprivnato brdo!” Mudro šutim i pravim se lud sve dok mi se jedna visoka kupina nije zamotala oko glave i 
ostavila svoje bodlje u sljepoočnici – jao, jao. 🙁 Idemo dalje (ovo nema veze sa političkim parolama) zato ću preformulirati i napisati – nastavljamo hrabro dalje 😉 i izbijamo na križanje to jest magistralnu planinarsku stazu koja vodi od Slatinskog Drenovca do Ivačke glave. Dajemo lijevi žmigavac, gledamo lijevo – ništa, gledamo desno – ništa, uključujemo se i pičimo nekih stodvadeset na sat. Stazu to jest cestu su nam mjestimično razrovali i poravnali vrli šumski radnici koji na svu sreću nisu izrezali sve nego tek pokoje stablo. Park prirode očito ne mogu počistiti, kako to inače rade na drugim lokacijama.
Dok oko nas cvrkuću ptičice i ćarlija vjetar mio, bezbrižno štrumfamo i pokušavamo se sjetiti poznatih mjesta i lokacija na kojima smo upadali u pola metra duboke nanose snijega. 
Nismo niti trepnuli, a već smo izbili na makadamsku cestu koja vodi do samog vrha. Ta dionica od odvajanja za Anđinu kolibu i Nevoljaš i Ivačku glavu je uistinu dosadna, ipak cestu svladavamo hrabro i pružamo korak – lijeva, desna, je’n, dva, lijeva, desna, je’n, dva i tako par tisuća puta… A tada u zraku prava drama! Dva airbusa jure 400km na sat jedan prema drugome! Gledamo sa nevjericom i dakako fotkamo. Na svu sreću piloti kuže što se događa i jedan naglo smanjuje visinu a drugi se uspinje. Uh – minuta do katastrofe… Na sreću sve prolazi bez posljedica – osim turbulencije i mučnine u stomaku kod putnika i promatrača. Sretno Vam bilo i pazite se – mašemo im i nastavljamo svojim putem.
Vjetar se pojačava, lišće i grančice lete, lete svud’ oko nas, ljubimo se klize žmarci… uf, uf kakav me “give me your love tonight” spopao!? 😉 Htjedoh reći, iako je toplo i ugodno, planina se pobrinula da nas podsjeti tko je gazda! Šuštanje lišća i krckanje grana nagone nas da pohitamo brže prema vrhu jer nas tamo čeka žig koji prije nismo imali gdje udariti. Istina nemamo ni sada! Niti Slavonski Planinarski Put niti Hrvatska Planinarska Obilaznica nemaju mjesto za žig sa vrha Papuka, ali smo ga mi udarili u međuprostor – neka se vidi da smo bili – jel’ tako? Tako je! Gore se družimo sa ljubaznim domaćinima, uništavamo kompletno skladišta hrane, surfamo internetom, rješavamo tekuće probleme, i zatim grabimo dugim koracima nazad, jer se u PD Jankovac odigrava skup planinara i izložba planinarske fotografije u organizaciji PD Bršljan iz Osijeka, na kojoj naša Ivonica ima zapažene rezultate i osvaja drugo i treće mjesto – čestitamo! Cmok, cmok!
Recimo i to da je iz nekog razloga naš jedini, najvažniji i svakako najsposobniji planer ruta i inih putešestvija – Ivona, 
odabir staze za povratak, prepustila meni iako zna da sam ja izgubljen slučaj za planinarske staze i orijentaciju u gorju, pa se zbog kašnjenja na izložbu spuštamo makadamskom cestom umjesto šumskim stazama. Naime, trebali smo od vrha Papuk ići makadamom do Anđine kolibe i zatim produžiti do Nevoljaša odakle bi se sjurili na Jankovac. Ja sam iz praktičnih razloga odabrao spust makadamskom cestom kako bismo zbog kašnjenja mogli pozvati telefonom nekog od Šapice (Dašu, Danijelu ili Laru) koje su autom došle na izložbu, da nas pokupe, kako bi Ivona stigla na otvaranje izložbe. Zbog slabe pokrivenosti signalom naših vrlih GSM operatora, ne uspijevamo pozvati cure i kasnimo na izložbu, koja zbog skučenog prostora, malo planinara i dvojnih događanja (maturalna proslava) ali i zbog nestanka struje nije protekla baš u nekom ozračju… Biti će bolje drugi put – rekli bi optimisti.
Pohod je trajao 4h i 30′ ne računajući zadržavanje na Jankovcu i druženje sa Brunom i Danijelom u Slatinskom Drenovcu. Sjećate li se našeg Brune? Bio je neko vrijeme vrlo aktivna šapica, nažalost 90% svih šapica postoji samo na papiru jer nije lako pronaći vremena i snage za besciljno lutanje brdima i dolinama naše zeeemljeee pooonooosneee. Ne kaže se džabe – svega će biti samo nas neće – zato slijedeći put očekujemo brojno članstvo na startnoj poziciji i pohod svjetskih razmjera uz pjesmu – haj, ho, haj hoooo. Možda tada sretnemo gospođu Kristinu Mihalčić sa obitelji i razmijenimo iskustva. 😉
Nagrađene fotografije naše Šapice Ivone, kao i ostatak fotografija sa ovog pohoda, pogledajte u našoj fotogaleriji.
Miša Nicinger
