SPP – Zapadni Papuk

30.05.2009.

vrijeme polaskaPlan pohoda napravila je, a tko drugi nego naša agilna šapica Ivona! 😉 Na putešestvije po nepoznatom zapadnom Papuku hrabro se pridružila i šapica Danijela, a tu negdje u prikrajku ekipe smjestila se i moja malenkost. Dan kao stvoren za planinarenje; hladno (8,5°C), kišovito i tmurno vrijeme  🙂 . Krećemo u “cik” zore oko 10:00h iz Slatine put Đulovca. Vozimo se brzinom od 60km/h u lijepom, malom, slatkom i nadasve čistom Opelu naše Daše i tek što smo krenuli sa ogovaranjem drugih šapica 😉 stižemo u Đulovac. S obzirom da trebamo pronaći Skoblar, zastajemo u centru mjesta i tražimo informacije od lokalnih pučana koji zbog zabrane pušenja u zatvorenom prostoru, sjede ispred kafića i smrznutih usana i prstiju ispuštaju vruće kolutiće dima. Do šumskog izletišta Skoblar vozimo uskom asfaltnom cestom prepunom lijepo oblikovanih udarnih rupa ispunjenih vodom. 🙁

Na izletištu susrećemo šumara kako loži vatru u očekivanju ostatka ekipe za subotnji provod u prirodi (kuhanje, pečenje, pijenje, jedenje, sjedenje,…). Čovjek nas ljubazno Od Skoblara prema Crnom vrhupozdravlja i čudno gleda jer ne može vjerovati da ćemo od Skoblara hodati sve do Petrovog vrha (614m), preko Crnog vrha (864m), Dujanove kose (832m), Vranog kamena (712m) i proći pokraj Poganog vrha, he, he – hoćemo, hoćemo vriskamo mi u glas i pravimo se važni.

Pod punom planinarskom spremom (ruksaci sa potrepštinama, prijenosno računalo, teški fotoaparati i optika) krećemo na 9 satni dug pohod, praćeni nevjernim očima šumara koji nastavlja ložiti vatricu dok prvi automobili sa izletnicima već pristižu… Hodamo šumskom cestom prepunom porušenih stabala, razgovaramo, ali već poslije 25 minuta uspona stižemo do kraja puta (okretište sa hranilicom za životinje) i zaključujemo da smo se izgubili. 🙁 Bezuspješno tragamo za markacijama i na kraju pozivamo lokalnog planinara (gospodin Slavko Pokorny) iz Planinarskog društva Petrov Vrh iz Daruvara koji nas informira o stanju stvari. 😉 Vraćamo se do mjesta na kome smo ‘fulali’ markaciju i izgubili sve skupa 52 minuta vremena!

markacijeRiječ dvije o markacijama… Heh, markacije su mjestimice lijepe i uređene, ima ih u zadovoljavajućem broju i strateški su raspoređene, a opet ima i puno mjesta gdje ih treba svijećom tražiti. 🙁 Razmak markacija je često prevelik, na pojedinim dionicama su u užasnom stanju (nema ih ili su oštećene), samo ponegdje su uistinu lijepe i uredne. Sve u svemu za planinare bez vodiča nisu baš najbolje jer smo na samo nekoliko mjesta naišli na putokaze i strelice, a table sa ispisanim vremenom često nisu logične. Npr. prvo nailazimo na informaciju da je Petrov vrh na 2h 15′ hoda, a poslije 30′ pješačenja na drugoj tabli piše Petrov vrh 3h!?

vjevericaPrvi puta u šumi imam bliski susret sa vjevericom te u užasnim svjetlosnim uvjetima uspijevam teleobjektivom pri F5.6, ISO400 i 1/45s snimiti svoju prvu fotografiju ove ljepotice. Nije nešto al’ nije da nije! 🙂 Ovom nenadanom susretu pripomogla je i moja izdvojenost na tom dijelu uspona jer sam požurio i odvojio se nekih 50-tak metara kako bih na vrhu mogao napraviti stanku i fotkati cure i okolicu. U grupi obično više bučimo pa tako na vrijeme upozorimo i otjeramo male slatke zvijeri, što zna biti vrlo korisno u susretu sa praščićima divlje svinje. Imali smo sreće vidjeti razne ptice, dvije srne, lisicu, male divlje svinje i vjevericu. Kod malih divljih svinja bilo je malo panike da nas krmača ne napadne pa smo proizvodili poveću buku i zatim oprezno prošli…

hraniliceIako nisam ljubitelj lova niti lovaca, moram priznati da na ovom dijelu Papuka prvi put susrećemo hranilice koje su u funkciji! Ima tu običnih natkrivenih drvenih jaslica sa sjenom i jako puno elektroničkih hranilica sa foto ćelijama i elektromotorom koji svojim rotiranjem rasipa kukuruz iz  metalnog spremnika. Svaka od hranilica koju smo vidjeli ima sjena i kukuruza, pa čak i krupnu sol za lizanje nalazimo u drvenim spremnicima, a to zaista dugo nismo imali priliku vidjeti na drugim dijelovima Papuka, niti u Podravini. Na stranu to što će Vam lovci reći kako su oni ljubitelji prirode i životinja pa ih hrane kad nemaju što jesti – prava je istina da lovci to rade samo zato da ih namame na jednu te istu lokaciju kako bi ih kasnije na tom mjestu mogli s lakoćom likvidirati. Svaka hranilica u neposrednoj blizini (30-40 metara) ima visoku lovačku kućicu poznatiju kao “čeka” odakle se uglavnom snajperima vrši odstrel sirotih srna i jelena. 🙁

S obzirom na 52 izgubljene minute zbog skretanja sa staze, na Crni vrh stižemo nešto kasnije od predviđenog vremena i uživamo u pogledu, fotkamo, surfamo internetom, žig-ošemo naše planinarske knjižice  i upisujemo se. Crni vrh (864m) je prva točka na današnjem pohodu, preciznije KT 18 na Slavonskom Planinarskom putu. Visina je velika, a temperatura tijela na vrhu naglo pada jer se počinjemo hladimo, stoga oblačimo pričuve odjeće kako bismo na miru nešto gricnuli i predahnuli. Crni vrhUsput gasimo vatricu koja još uvijek tinja jer su noć prije nas tu proveli neki razigrani dečki. Planinarsko sklonište (prekrasni montažni objekt od UNPROFOR-a) na Crnom vrhu je malo, lijepo i uredno – sve je na svom mjestu, jedino što u pokrajnom drvenom objektu više nema radioamaterskih antena na metalnom stupu 🙁 koji se usput rečeno – opasno nakrivio. Pitanje je dana kada će najmanje 6 metara duga cijev pasti, sve skupa sa drvenom kolibom jer samo jedna sajla i krovište kolibe drži nakrivljeni stup u zraku. Gledam tu lokaciju i divim se! Mora da su dečki iz Daruvarskih radio klubova 9A1HCD ili 9A1CCY u natjecanjima na UKV-u imali puno posla da to sve pripreme i dopreme opremu na vrh ali i iznimne rezultate sa te lokacije. Šteta bi bilo da to propadne, iako će po svemu sudeći više milijuna godina stara planina odnijeti pobjedu nad radioamateriskom kontest lokacijom i nejakom tehnikom… 🙁

Dug je put pred nama i krećemo na spust prema Dujanovoj kosi i Vranom kamenu. Trava je visoka i mokra. Zaboravljamo staviti gamaše na noge pa nam hlače ubrzo postaju mokre. Počinje kiša a ubrzo i led veličine borovnice. 🙂 Visoko drveće i gusto lišće nas štiti, navlačimo kabanice i krećemo dalje. Šumski radnici ruše stabla i izvlače ih svojim moćnim tegljačima, put je blatnjav, raskvašen, užasan. Stavljamo gamaše, led se malo smiruje, a zatim se sve to nekoliko puta ponavlja… U kratkom vremenu se izmjenjuju sva vremenska doba (proljeće, ljeto, jesen i zima) pa smo na spustu sa Crnog vrha do trigonometrijske točke Dujanova kosa, primorani na često oblačenje i svlačenje zaštitne odjeće. Gamaše mi više smetaju no što pomažu pa ih skidam, a tada nogavice hlača postaju mokre i blatne. No to je uobičajena pojava tako da nastavljamo hrabro dalje.

Na Vranom kamenu zbog nesretno i nespretno postavljenih markacija gubimo pola sata u traženju žiga KT 19. Naime, prateći planinarske oznake izbijamo točno ispred masiva Vrani kamen koji se proteže lijevo i desno od nas! Markacije nas dovode do podnožja stijena i tu prestaju postajati!? Uspinjemo se na stijene i hodamo po vrlo nepristupačnim i skliskim gromadama ali ne uspijevamo pronaći niti žig, niti markacije! Na kraju zovemo telefonom Slavka ali nam niti te informacije ne pomažu. Napokon se mirimo sa sudbinom i odustajemo jer žiga nema! Vraćamo se 100-tinjak metara nazad i nastavljamo markacijama paralelno sa grebenom Vrani kamen u smjeru Petrovog vrha i tada poslije par stotina Vrani kamenmetara nailazimo na usamljenu kamenu gromadu i poznatu crvenu kutiju sa žigom. 🙂 Oduševljenju i radosti nikad kraja! Ovo je ujedno najveći minus za markacioniste jer su na prilazu Vranom kamenu dvije-tri markacije postavljene potpuno bezveze i odvele nas u 30′ ćorsokak koji čak i ne izgleda kako ćorsokak! 😉 Čak niti telefonski naputak nam u tome nije mogao pomoći jer se sve to dobro izgleda samo ako se hoda od Petrovog vrha u smjeru Crnog vrha! Bilo, kako bilo – za nas koji dolazimo iz smjera Crnog vrha prema Petrovom vrhu, staza je vrlo zbunjujuće markirana, a KT 19 teše uočljiva i nadam se da će netko popraviti… Veći dio staze imamo pomoćne markacije koje su napravili organizatori za biciklističku/motorističku utrku tipa Enduro tako da se dijelom koristimo i tim oznakama s obzirom da oni biraju nešto brže i bolje prohodne dionice. Interesantno je da na jednom stablu piše “Opasno – Enduro” a ima i jedno stablo na kojem piše “Pizda vam materina!” – dakako korištena je ista boja i tehnika pisanja! 🙂 A to me podsjetilo na jedan vic iz komunističkih vremena,  zbog kojeg se nekada (navodno) moglo dobiti 10.g. zatvora – U dvorištu Centralnog komiteta netko se popišao i u snijegu napisao TITO. Odmah su pozvali stručnjake da otkriju počinitelja. Istražitelji su ustvrdili da mokraća pripada Stanetu Dolanc, a rukopis Jovanki Broz. 😉

Na Petrovom vrhu dobrodošlicu nam priređuju prije spomenuti praščići i neuroza od mame svinje, a zatim jedan konj u koralu i kuja Đina. Malo smo popričali sa slučajnim posjetiteljima Planinarskog doma Petrov vrh (547m) koji je vlasništvo istoimenog Planinarskog društa iz Daruvara. gosp. Slavko Pokorny i ŠapiceZahvaljujući Ivoninim vezama i organizaciji, uskoro dolazi naš stari znanac Slavko Pokorin i časti nas Coca-Colom, pokazuje dom, odvodi do odašiljača Radio Daruvara i do vrha gdje se nalazi ispravna vučnica i lijepa staza za skijanje i bordanje. Usput klopamo šumske jagode i slušamo priče o aktivnostima i postignućima naših domaćina. Možemo samo čestitati (i malo zavidjeti) vrijednim planinarima iz Daruvara na prekrasnom Planinarskom domu i još jednom se zahvaliti gosn. Slavku na dočeku i prijevozu osobnim automobilom do 21 km udaljenog Đulovca, gdje su Šapice parkirale  i započele pohod zapadnim Papukom. Da nije bilo ljubaznog predsjednika PD Petrov vrh, morali bismo ostati na spavanju prije povratka u Slatinu ili hodati do pola noći prije nego bi nas GSS morao spašavati od gladi i zime… 😉

Miša Nicinger

Internet je naše igralište - midnel.hr