Okolo naokolo

23.05.2009.

Krizanje - markacijeDa smo kojim slučajem Ivona i ja “male ptice nebeske” što bezbrižno plove na zračnim strujama, trebalo bi nam samo nekoliko minuta za obilazak staze: Anđina koliba, Ivačka glava, Orahove vode, Planinarsko sklonište Mališćak, Pliš, Velika, Duboka, Nastavno pokusni šumski objekt Šumarskog fakulteta, Nevoljaš, Anđina koliba. S obzirom da nemamo krila, zaključak je – nismo ptice, a bogami niti anđeli 😉 pa nam je trebalo više od 7 sati da pohodimo “stazicu” koju je Ivona (a tko bi  drugi?) osmislila…

Ivacka glava, PapukSukladno prethodnim dogovorima mnogobrojne Šapice se okupljaju i kreću iz Slatine (114m) put lokalne planinske destinacije, poznate kao Papuk (953m) via Kozice (127m), Nova Bukovica (136m), Bukovački Antunovac (140m), Mikleuš (134m), Humljani, Pušina, Slatinski Drenovac, Jankovac (475m) i na kraju Anđina koliba.  Parkiramo i hitamo na Ivačku glavu starim i poprilično zaraslim šumarksim putem, bez markacija ali zato ima puno kopriva. 😉 Ivačka glava se jednostavno ne može prepoznati, a niti opisati s obzirom da se naš prvi uspon na Ivačku dogodio 20.12.2008. po velikoj hladnoći. Vrh je tada bio okovan ledom i 5cm dugačkim naslagama inja. Sve to ostavilo je snažan pečat i neizbrisiv zapis u našim glavama, pa prva pomisao na Ivačku glavu nikada nije zelena, plavkasta i bezbrižna… Moram priznati da slika koju smo ovoga puta zatekli mijenja iz temelja naše poglede na “strašni ledeni vrh svijeta” jer nas gore dočekuju ptičice, muhe, zelenilo i beskrajno nebesko plavetnilo. Iako nas je vrh stvarno lijepo ugostio zadržavamo se kratko s obzirom na duljinu puta koji je pred nama…

Na Orahove vode stižemo za tili-čas gdje Ivona rukicama i obrazima testira vlažnost i temperaturu mokre i ne baš bistre tekućine. 😉 Štrumfamo dalje prema Velikoj i eto na na odvajanju za planinarsko sklonište Mališćak. Na prvom pohodu ovom stazom nismo bili sami jer smo hodali sa dvije drage tete iz Požege, tako da nismo skokuli do skloništa – ali zato sad jesmo. 🙂

MaliscakNovo sklonište Mališćak nalazi se na 720m i izgleda kao iz bajke. Kućica je nedovršena ali je zato izuzetno lijepa i kvalitetno napravljena. Čestitke Planinarskom društvu Mališćak – cure i dečki – svaka čast! 🙂 Naravno gledajući sve to, ne možete se samo diviti zdanju a da se ne zapitate koliko je sve truda i znoja bilo potrebno da se sav taj građevni materijal dopremi na vrh. Uistinu hvale vrijedan pothvat! Tako nešto mi u Slatini nećemo moći, bolje rečeno nećemo htjeti, realizirati niti pod stavkom razno! 🙁 Još veće iznenađenje čeka nas iza skloništa jer se tamo nalazi drveni križ i pogled kakav se ne može opisati… I neću! Morate otići tamo i uvjeriti se vlastitim nogicama i okicama, zašto su planinari iz Velike izabrali baš to mjesto za svoj tabor… 😉 Tamo su planinari PD Mališćak 25.09.2005.g. podigli prekrasni drveni križ za vječnu zahvalnost i spomen Sv. Ocu Ivanu Pavlu II. Upisujemo se u knjigu, fotkamo i ne stavljamo žig u naše iskaznice jer žiga nema!  🙁 Neopisivo smo tužni zbog toga i krećemo na uništavanje sendviča sa friškim pecivom, margarinom, kulenom, sirom, rotkvicama (barem neki) za to vrijeme drugi su uništavali pecivo sa margarinom i marmeladom od domaćeg 100% šipka. Dakako bilo je tu i nešto sušenog voća, te poneka naranča i jabuka.

Nastavljamo dalje i hoopla u samo dva skoka smo na vidikovcu. Fotkamo, upisujemo se u knjigu, žigošemo, a neke članice se vraćaju do skloništa jer su zaboravile dio fotografske opreme… 😉 Za to vrijeme mnogobrojni muški pripadnici Šapica fotkaju krajolik, leptire, guštere i slične zvijeri poput muha kojih ima u ogromnim količinama 🙁 Ali je zato pogled na okolicu upravo  štrumftastičan, a borovnicaoko nas rastu prave, pravcate borovnice! Ako uspijemo nabrati ćemo barem dvije žlice tih ukusnih i zdravih bobica da makar jednom u životu popijemo čaj od borovnice! Naime, svi komercijalni čajevi koje možete kupiti u Hrvatskim trgovinama (mislim na čaj u filter vrećicama) uopće nisu od borovnice – nego od cvijeta hibiskusa, a borovnica se nalazi u zanemarivim količinama (0.5% ili manje) – na taj način nas svi proizvođači čajeva lažu i obmanjuju (banda drznika i bezobraznika). Zato ćemo Ivonče i ja barem jednom popiti topli napitak od borovnice sa malo ili ni malo meda, dakako ako uspijemo ubrati koji zreli plod prije nego prođe rok trajanja ili ga pohode drugi… 🙂

Spuštamo se do Velike i bacamo pogled na turbo veliki kamenolom što svakodnevno gricka okolno stijenje i raznosi ga diljem hrvatske. Zdanje je istovremeno lijepo i ružno, korisno i štetno, moćno i fascinantno, a nekako mi se ipak čini da mu tu nije mjesto… Ima u HR krajeva gdje kamena ima daleko više i gdje nije potrebno uništavati šume i okolicu da bi se do njega došlo ali ja tu ništa ne mogu…

Skrećemo na Pliš, sjedimo na klupama za stolom (u hladu) i promatramo Veliku dok surfamo Internetom. 🙂 Pijuckamo našu “Medinčanku” i krećemo nazad na stazu za Veliku jer sa Pliša ne postoji spust dolje. Zadnji dio spusta pohodimo kroz “mladu šumu” to jest mjesto gdje je nekada bila šuma, a sada raste nekakvo maleno grmlje koje tek pokušava postati velika, lijepa i hladna šumetina, sve dok je vrijedni šumski radnici  ponovno ne poravnaju sa zemljom – tužna je sudbina naših šuma, baš tužna… 🙁

panorama

Velika je lijepa i usudio bih se reći sve ljepša jer stalno imaju nekakva događanja i skupove, pa horde mladih i lijepih dolaze i prolaze kao u diznilendu, konkretno 24.05.2009. je rezerviran za brdski biciklizam i moto kros utrku. Na bazenu sve vrvi od posjetitelja a niti sladoled im nije loš. Ljubazne cure na parkingu i ulazu nas propuštaju do trgovine gdje kupujemo slatko i hladno osvježenje na čuđenje svih golih i bosih kupača i kupačica. 😉 A mi sa ruksacima, štapovima i teškim cipeletinama na nogama, ponosno gazimo između mladih i polugolih tijela, dok bistra voda mami i govori nam – skini se, osvježi se, dotakni me, skoči…

DubocankaLedeno osvježenje halapljivo rastapamo vrelim usnama i hitamo nazad – dug je put pred nama. Prolazimo pokraj mnogih izletnika i skupova na kojima se dobro jede i puno sjedi i leži. Tek rijetki se kupaju ili sunčaju. Sva radnička odmarališta iz socijalističkih vremena i dalje su u punom pogonu iako radnika baš i nema…  Zaustavljamo se na slapovima Dubočanke da napravimo koju fotku i malo hladimo usijane glave. Uz planinarske markacije pomažemo se i putokazima za bicikliste i motoriste koje srećemo na pregledavanju staze. Povratak se odužio, uspon je dug iako blag, sve do odvajanja za Nevoljaš kada idemo okomito gore i izbijamo na pola skijaške staze. Ski staza na je što zbog duljine u kilometrima, a što zbog vremenskog trajanja pohoda – postala najteža i omražena dionica – posebice ljepšem dijelu Šapica… 😉 Ipak nismo se predali, već smo iz inata skrenuli sa staze i skoknuli do Nevoljaša i tamo ostavili pisane tragove našeg postojanja, pa tek onda krenuli prema Anđinoj kolibi. Kad je bal – nek’ je bal! Pokraj automobila ubirem zadnje količine medvjeđeg luka i na benzinski pogon krećemo put Slatine, točnije: tuša, frižidera, kreveta…

Miša Nicinger

5 comments