Prve planinarske markacije
13.04.2009.
Šapice u sastavu Ivona i Miša, uspješno su markirale djelić prve planinarske staze kroz Slatinsko prigorje – nije nešto al’ planinare će to zasigurno veseliti. 😉 Približno dva dana su kantice univerzalne uljane boje hlapile otvorene kako bi se zgusnule. Aproksimativna (odokativna) procjena gustoće mi se činila u skladu sa potrebama, sve do trenutka praktične realizacije. Tada se vidjelo kako se boja cijedi i curi niz stablo, ali i previše upija na mjestima gdje smo sjekirom ravnali hrapavu koru. Očito je potrebno oko 4 dana stajanja ili nešto viša temperatura okoliša za ubrzano isparavanje razređivača i dobivanje gušće mase.
Jezičke pripreme i teoretski planovi o markiranju tekli su sasvim dobro, sve do prvog susreta sa hrapavim stablima hrasta, gusto obraslom šumom, koprivama i bodljikavim grmljem, kada smo na svojoj koži spoznali surovu stvarnosti i težinu preuzetoga posla.
Navesti ću nekolicinu problema na koje smo naišli tijekom markacija:
- Raslinje se pokazalo izuzetno izdržljivo pa se naša mala sjekira namučila sa odsijecanjem. Sjekira odskače, ruke bride, znoj se cijedi, vrijeme prolazi…
- Suha, ispucala i hrapava kora kod čišćenja upada u oči i za vrat i pomalo u dišne putove – i jedno i drugo i treće prilično je neugodno, morati ćemo nabaviti nove alatke…
Na lijepim i širokim šumskim putovima (pogodnim za druženje planinara) ne postoji niti jedno deblo na kojem bi se mogla postaviti markacija – sve je toliko zaraslo da je potrebna radna akcija širih razmjera kako bi se raskrčila šikara: bagrem, lijeska, bazga, kupina i sve druge mladice kojih ima na tisuće… Po glatkoj kori bukve boja se cijedi, a na hrapavoj kori hrasta potrebno je nanijeti višestruku premaz kako bi se dobila zadovoljavajuća uočljivost zbog velikog upijanja boje.
- U vinogorju i na još nekim lokacijama će trebati postaviti putokaze na zasebne stupce.
- Ponijeli smo dva kista – jedan do pola skraćeni od 2cm i drugi od 4cm samo malo ošišan. Konstatiram da kistovi moraju biti što kvalitetniji i modificirani (skraćeni) iako za sada ne znam koja je optimalna duljina 🙁 sve u svemu dobro bi nam došla i svekolika pomoć likovnih umjetnika, koji bi ovo sigurno znali puno bolje napraviti.
- Na pojedinim lokacijama potrebna je motorna pila, na drugima ljestve…
- Za brži i kvalitetnijii rad potreban je koordinator koji bi izdaleka osmatrao i izdavao zapovjedi, nekoliko vrijednih čistača terena sa pilama, sjekirama i škarama za rezidbu, i najmanje dvoje za bojanje svako sa svojom bojom. Napomena: koordinator mora imati i fotografsku kameru kako bi ovjekovječio bitne trenutke i važne detalje…
Uglavnom, Šapice su tijekom višesatne radne akcije napravile koliko su mogle i kako su najbolje umjele i znale. Ako nam želite pokazati koliko ste vješti i sposobni, svakako nam se javite i ne zaboravite kupiti koji kilogram jarko crvene i bijele boje, modificirati kist (komada dva), sjekiru, pilu, traktor, brata, sestru, mamu, tatu, hranu i piće i obvezni smiješak na licu, inače Vas nećemo primiti…
Ovoga puta na fotkama nema Ivone jer su mi ruke bile umazane bojom i zauzete šablonama, kistovima. Ivona je pronalazila pogodna stabla, odlučivala gdje će što biti (čitaj šefovala), rezuckala grane, fotkala i brinula se za mene na povratku doma, poput vađenje trnja pincetom. Tijekom izvođena radova, na stazi smo susreli obitelji Tanko u šetnji sa povelikim ‘psićem’, a gospođa Tanko je izrazla zadovoljstvo viđenim, te nam obećala aktivno učešće u šetnjama prigorjem. Biti će nas preko nekoliko desetaka, ako ne i više, a tako i treba biti!
Miša Nicinger