25.04.2015. Naslov ove priče sam rekao odmah na Jankovcu, kada smo utvrdili da skupinu čini veći broj žena, bez posebnog razloga nabrojane kako slijedi: Doris, Sandra, Vesna i dvije Jasne, dok smo mušku populaciju predstavljali Dejan, ja i ravnopravno pas Bigi.
19.04.2015. Unatoč dugotrajnim pripremama i najavama “proljetnog izleta” – na startoj crti se pojavila manje-više standardna postava pojačana mlađahnim Velimirom iz Bistrinaca. Organizator i vodič (Davor) je unatoč problemima sa kičmom, došao da nas pozdravi i provede nekoliko desetaka minuta sa nama, a zatim se oprostio i vratio do automobila, pri čemu je unatoč bolovima prehodao nešto više od 5km. Svaka mu čast! Ostatak ekipe u sastavu: Jasna i Ivan, Jasna, Vesna, Velimir i moja malenkost hrabro grabi dalje &
Garić grad, srednjovjekovna utvrda u Moslavačkoj gori, gotovo jednake povijesne vrijednosti kao i Medvedgrad, još uvijek stoji na svom mjestu i čeka planinare. Krećem iz Osijeka, točim gorivo u Valpovu. Pratim cestu te pored mene prolaze Donji Miholjac, Slatina i Virovitica. Skrećem prema Kutini i idem kroz meni nepoznata sela. Prije Garešnice odvajam se prema cesti za Čazmu i Bjelovar, a zatim pratim oznake za selo Podgarić i utvrdu Garić grad. Preda mnom se otvara predivna priroda, puna brežuljaka i
12.04.2015. Što uopće reći poslije ovakvog dana!? Možda da iskoristim liriku od “prljavaca”? “Ma slušaj honey, please, please,… nakon ovakvog dana bio bi, red ma hajde kupi mi sladoled…” 🙂 U gradiću Pécsvárad, koji se nalazi 20-ak kilometar sjevero-istočno od Pečuha, parkirali smo naše autiće i malo se muvali prije polaska, pa sam zaustavio “endomondo”. Rezultat toga je da sada nemam trag jer sam poslije 10 minuta zaboravio kliknuti na “start”. I to se događa… 🙁 Zahvaljujući Robiju, koji mi je poslao Garmin
S obzirom da je Robi već poslao tekst na mađarskom jeziku, te da sa naše strane nema nikoga osim moje malenkosti – napisati ću tek nekoliko riječi za arhivu. Ekipa u sastavu: Robi (Róbert Welsch), Maria (Marcsi Réfi), Bernadet (Nagy Bernadett), Peter (Varga Péter), Ištvan (István Tóth), Žuža (Zsuzsa Lehoczki), Laci (Leirer László), Feri (Ferenc Kökény) i moja malenkost uspješno je odradila 27 km od Velike do Ivačke glave, i nazad okolo naokolo. Tko ne vjeruje neka pogleda Endomondo trag. 🙂
29.03.2015. Evo dragi naši, 20-minutni video zapis se još uvijek podiže i procesuira, poslije čega slijedi upload preko 100 komada fotografija. Iako umoran i sijed tj. blijed 😉 pišem ovo izvješće za sudionike pohoda i sve vas gladne informacija, što sjedite ispred malenih ekrana, i maštate o zajedničkom znojenju sa nama… To što nemate kondicije, hrabrosti, opreme, vremena ili imate prečeg posla od planinarenja – e to nije naš propust. Tko zna možda s jednom, nekad, negdje i vi pojavite na startnoj
22.03.2015. Nije neka tajna, da mi se u vrijeme pisanja ovih priča prilično spava. No, što se mora – mora se… Bezuspješno sam pokušavao, u više navrata, nagovoriti veći dio ekipe na pisanje ovih redaka. Ali, kao što vidite ništa od toga. 🙁 Ma šalim se… Nije mi teško. 😉 Manifestacija znana kao “Papučki jaglaci” ne samo da uspješno odoljeva vremenu, vražjoj televiziji i svemogućem internetu, nego iz godine u godinu okuplja sve više planinara, izletnika i zaljubljenika u prirodne
15.03.2015. Zahvaljujući tekstu koji je Robi poslalo nekoliko sati prije pisanja ovog teksta i nadaleko poznatoj guglovoj stranici za prijevođenje – imam nešto malo informacija koje mi olakšavaju ovo obraćanje. 🙂 Na “2. hrvatsko – mađarskom planinarskom pohodu” okupilo se 36 planinara + pas Benny. Hrvatske boje branilo je 10 planinskih entuzijasta: Jasna, Ivan, Dejan i Doris iz Osijeka, i Jasne, Vesna, Mladen, Boris, Dejan i Miša iz Slatine. Sa one strane Drave dočekalo nas je 26 domaćina predvođeni Robijem
Gradačac i Tešanj, gradovi u sjevernoj Bosni u kojima još nikad nisam bio. Sada je bila prilika da ih posjetim zajedno sa planinarima iz Osijeka. Krećemo iz Osijeka u 7 sati ujutro. Prolazimo granicu kod Slavonskog Šamca i ulazimo u Bosnu. Do Gradačca, našeg prvog cilja, trebalo nam je oko 2 sata vožnje. Malo lutamo po cesti jer nismo odmah znali potrefiti pravu cestu prema kuli tj gradini. Ali zato imamo lijepu vožnju sa pogledom na gradačku utvrdu. Dolazimo do
Na Šaševo u drugom pokušaju kreće nas samo troje: Jasna i Vesna iz Slatine, i moja malenkost. Sa Zdenčine put nas vodi cestom prema planinarskoj kući Šaševo (d o s a d n o). Mali bezimeni greben koji se ukazuje nakon par stotina metara idealno je mjesto za isprobati i vidjeti što to tamo gore ima. Otkrivamo jako lijep greben nalik Uskovcu, vrlo uzak na vršnom djelu i jako strmih padina. Krivudamo, ne žurimo nigdje, ne moramo se držati najavljenog puta.