03.02.2013. Dan prije pohoda temperatura je tijekom dana porasla na 15.5°C, a tek navečer počinje kišiti. Tijekom noći nije kišilo nego je lijevalo i to bez prestanka! Temperatura se izjednačila s ništicom, a onda je tijekom jutra palo nekoliko centimetara snježnog prekrivača koji se unatoč temperaturi od -1°C na tlu pretvarao u bljuzgu. Dakle idemo u planine. I krenuli smo…
27.01.2013. Vjerojatno neću pogriješiti ako kažem da smo ovaj pohod odradili na prosječnih -4°C s obzirom da je temperatura u dolasku do odredišta varirala između -3°C i -7°C, a sve to pri debljini ili bolje rečeno dubini snježnog pokrivača od prosječnih 25cm. Papuk je ovih dana prekriven suhim snijegom koji se zbog niskih temperatura pod nogama ponaša rasipno poput dravskog pijeska.
20.01.2013. Umoran sam, nije da nisam, a nije bilo niti standardnih 60-90 minuta sna prije pisanja. Ipak i unatoč svemu odvojiti ću narednih nekoliko minuta, barem dok ne završi podizanje video zapisa, kako bih nažvrljao par riječi za sve sudionike današnjeg pohoda, ali i za sve vas dragi prijatelji koji stjecajem različitih okolnosti niste bili sa nama.
13.01.2013. Iako naslov priče sugerira nešto loše i krajnje opasno (Nuclear story), a zatim misteriozno i neistraženo (Stojanov grob) budite bez brige – sve to pripada skupini priča za plašenje male djece, nešto poput vilenjaka i baba roga… 🙂 Veću dozu radioaktivnosti smo uz pomoć geigerovog brojača izmjerili u našoj dnevnoj sobi, a lokaciju Stojanovog groba unatoč brojnoj ekipi koja se “razvila u strijelce” – nismo uspjeli pronaći. Ponovimo još jednom da na zloglasnom lokalitetu Kadimlija u gornjem toku Koturičke
06.01.2013. Umjesto prepisivanja legende o Ružica gradu, vaše i naše Šapice: Ivona & Miša predstavljaju vam priču ispričanu sa dvije amaterske video kamere, koja je nastala tijekom tri pol satnog pohoda od jezera u Duzluku, do Ružica grada, a zatim sve do udaljenog Starog grada koji se nalazi na znatno većoj nadmorskoj visini.
01.01.2013. Poslije burno neprespavane novogodišnje noći i nastavne «šetnje» najljepšim i najvišim papučkih vrhovima, teško je zadržati visoku kreativnu lucidnost za vlastite impresije. Šteta, jer za ovakav događaja bilo ih je i previše. Započelo je susretom, upoznavanjem i polaskom u 10 ujutro s Jankovca prema konačnom cilju Ivačkoj glavi.
09.12.2012. U nedjelju, 9. prosinca, uspješno je obilježen Međunarodni dan planina. Zbog prometnih poteškoća uslijed velike količine snijega koja je napadala dan ranije, mnogi od najavljenih sudionika su odustali. Od najavljenih gotovo 250 sudionika, došlo je ukupno njih 64 iz 9 Slavonskih planinarskih društava, stanice HGSS -a Orahovica i PP Papuk. Moralo se odustati od planiranih staza pa su svi prošli stazom Međa – Kapovac kroz snijeg do koljena i zapuhe u visini čuvjeka. Vrijeme je odlično poslužilo, bez padalina
International Mountain Day Overture 24.11.2012. Na inicijativu Petera Lasla starog planinarskog vuka sa Papuka koga Šapice i naši čitatelji poznaju po komentarima i pozdravima ispod tekstova na planinarimo.info – danas se na Jankovcu okupila mala ali moćna ekipa planinara. I to ne bilo kakva ekipa – već međunarodna! Mađarski grad Baja poslao nam je troje planinara: Anita, Peter i Laci, a boje Šapica iz Slatine branili su i obranili: Ivona, Jasna i moja malenkost. Nije nešto, al’ nije da nije!
18.11.2012. Današnju priču započinjem stihom iz žalopojke “Konjuh planinom vjetar šumi bruji, lišće pjeva žalovite pjesme, borovi i jele, javori i breze, svijaju se jedno do drugoga…” Pjesma je mnogo sjetna i što je najvažnije ne poziva na rat i mržnju poput nekih današnjih koje su sve samo ne tužne. 🙁 Ova mi se pjesma počela vraćati u misli tek kad sam zahvaljujući osnivačici Šapica otkrio čari planinarenja i ako baš želite znati – kada sam spoznao da je Konjuh
04.11.2012. S obzirom da su organizatori današnjeg pohoda naši dragi & mili osječki prijatelji poznati kao obitelj Lončarić – imali smo čast i zadovoljstvo pohodi “Lončarski vis” koji se nalazi na 482m/nv. Sreća naša! Zamislite samo da se Jasna i Ivan kojim slučajem prezivaju “Orkanović” – morali bismo ići na “Orkanske visove”, a to bi bilo melodramatično i neizvjesno do samog kraja. Tko zna kako bismo i gdje svršili… 🙂 Parkiramo u Seoni, točnije na izvorištu našičkog vodovoda i hodamo oko