Bongo

19.01.2014.

ivona_i_bongoPrije no što krenete pregledavati slike i video zapis – moram izraziti žaljenje što se na startnoj crti nisu pojavili naši stari znanci: Jasenka, Vanja i Igor (iako su uredno najavili svoj dolazak), a zatim i svi planinari koje su virusi prikovali za krevet ili ih je “viša sila” ugrozila. 😐

Uvjeren sam kako nema smisla, niti potrebe, nabrajati sva ta lica i zgodna naličja. Jel’ tako? Oni su dovoljno kažnjeni prisilnim radom, preždravanjem i izležavanjem. 😉

Danas je naša omiljena planina bila: podatna, blaga, tiha, pitoma i mila. Najveću pobjedu izvojevali su povratnici i debitanti: Boris u ulozi povratnika sa bolnim koljenom i Jelena kojoj je ovo prvi pohod, a svi znamo da se samo prvi put pamti, he, he… O tome bi naš Robert, nedavni debitant, koji se još nije okrunio titulom povratnika – mogao knjigu napisati. 😉

Krenuli smo, kako to i dolikuje sa Jankovca u osvit zore, tako nekako oko 09:32h, puteljcima i stazama ovjenčanih slavom nebrojenih gojzerica i cipelica lutalica. I gle čuda baš su ovih dana “Zle lije” hodale sličnim putevima, a oni su ako niste znali – direktni povod za okupljanje neformalne planinarske skupine koje pod imenom “Šapice” žare i pale Papukom.

Nažalost do danas nismo skužili tko se krije iza tog lukavog i nadasve prepredenog imena, iako ih vjerojatno osobno poznajemo i susrećemo na masovnim planinarskim izletima. 🙁

“Zle lije” – javite se katkad, pišite nam, lajkate nas, šaljite poklone i pakete… 🙂 Mi smo vaše Šapice – nismo likovi iz one basne u kojoj roda servira hranu u dubokom peharu, a lija u plitkom tanjuru… 😉

Apsolutna zvijezda današnjeg pohoda bio je Bongo – poveće štene (4 mj.) koje nam je pravio društvo od Nevoljaša do Tauberovih stijena i nazad.

Naime, na lokaciji Jezerce – Šapice i oni koji se tako osjećaju, su upriličile neviđenu gozbu, kakva se ne pamti još iz viktorijanskog doba. Dakako riječ je o: kobasicama, slanini, kruhu, češnjaku i luku, što je za posljedicu imalo veliku žeđ tijekom nastavka pohoda. Tražila se litra vode više, a na trenutke su pojedinci izgledali poput žednih brodolomaca što plutaju na sred Tihog oceana. 🙂

Svaka se škola plaća! Na planini treba jesti posne sendviče, a gozbe treba ostaviti u dolini i nizini.

Bongo je na oko 100 minuta napustio vlasnika (čitaj dečke i cure iz Velike koji su nam pravili društvo tijekom objeda na Nevoljašu) i neumorno hodao, mazio se, fotkao, čuvao nas i dakako glumio na filmu. 😉

Nekima od nas užitak je bio potpun, drugima duša u nosu, trećima je bilo teško jer nisu došli, a četvrte nije nimalo briga. Zlobnici bi rekli: 100 ljudi – 100 ćudi, a oni bezobrazni dodali: 100 žena – 200 sisa. Odluka o tome kojoj skupini pripadate, je kao i uvijek na vama.

Miša Nicinger

5 comments

  • robert

    Ma ja dolazim ponovo,samo je pitanje dana. Danas sam proveo obitelj stazom kojom smo išli prošlu subotu. I nismo se izgubili.

  • Davor Os

    Nitko ne može toliko pojesti i hodati kasnije, priznajte da je sve to u stvari bilo za kerove…

  • Miroslav

    Stvarno niste štedjeli na slanini 🙂

  • Miša

    Davore, možeš slobodno koristiti samo ime bez sufiksa “Os” s obzirom da Davor iz Požege slabo koristi internet i nikada nije napisao niti jednu riječ na portalu “planinarimo.info”.

  • Jasna

    Kad pogledam ovu “mesinu” koju ste pojeli, čini mi se da Miroslavova čokolada uopće nije štetna 🙂 Miša ja sam za posne sendviče i hranu iz prirode na koju naletimo uz put.
    Lijepa šetnica, dobro društvo, žao mi što nisam bila s vama.