15.12.2013. Dok dremuckam na trosjedu uživajući u treptajućoj toplini kamina, osjećam svaki miocit utrnulih listova, kvadricepsa i bolnu utegnutost guze. Da, bole me i leđa, ramena, nadlatkice, glava, zuji mi u glavi, trnu mi prsti… Dok ženi pokušavam objasniti kako smo Gizmo i ja imali odličan planinarski dan, ona mi kratko ženski odbrusi:
08.12.2013. 8. izlet u nepoznati Papuk – Papučki reitweg Za uvod u priču ću iskoristiti riječi gđe. Mirele Poljak iz Osijeka, koje je u pratnji supruga Davora, hodala po dubokom snijegu sa smiješkom na licu, kada smo je zamolili, a potom i dobili ekskluzivnu izjavu: “Dobra večer. Kako sam obećala javiti se, evo me sa nekoliko riječi nakon prekrasnog dana kakvog se samo može poželjeti. U Osijek smo stigli oko 20:00 sati, puni dojmova, presretni što smo imali priliku dotaknuti
01.12.2013. Dolazak na Gudnogu jučer je bio stvarno krasan. Dolina je prekrivena dubokim snijegom, dva potoka što se spajaju negdje kod prve barake i žubore, a mi toliko preumorni da ne možemo ni komentirati kako su lijepo nanijeli jednu malu zaravan između dva strma brda. Tišina, jer su ptice pobjegle od hladnoće, i guste gole krošnje visokih stoljetnih bukvi što se uzdižu velebne prema oblacima kao uspravni crni spomenici. Prešli smo cijeli labirint do ovog pitomog djelića sjevernog Papuka. Iz
24.11.2013. Zacijelo ste čuli za radne sastanke na kojima se uglavnom: diskutira, debatira, razgovara, raspravlja, svađa, podmeće, upada u riječ, šuti, gleda u pod, prčka po mobitelu ili čitaju novine… Eh, kad bih samo znao kome je sinula ideja beskorisnom sastančenju dodati pridjev “radni”!? Svi jako dobro znamo kako se i što “radi” na sastancima…
17.11.2013. Maglovito jutro nije obećavalo mnogo. Sunce se jedva probijalo kroz sive krošnje već usnulih stabala papučkih šuma. Jesen je pokazala svoju čaroliju i polako se povlači pred ledenom kraljicom koja je sve bliže. Njen dah osjećamo na licu i rukama putem do mjesta današnjeg susreta.
20.10.2013. Iako bi neiskusne izletnike ovakav naslov priče mogao odvesti na krivi trag i skupljanje plodova, zbog kroničnog nedostatka vremena – odlučio sam sklepati priču po skraćenom postupku. Na potpuno praznom “parkplacu” Jankovac okupla se dobro poznata ekipa umilnih lica: Jasna, Bigi, Vesna, Ivona, pojačana Borisom koji je novopridošla šapica ili bolje rečeno šaponja i dakako moja malenkost.
13.10.2013. Šapice koje su danas pohodile Papuk, jednoglasno se, nakon današnjeg dana, odriču stare poslovice “po jutru se dan poznaje”! Kako, zašto? Da ste bili s nama, znali bi… Pohod, planiran i dogovoren u kasnim subotnjim satima, započeo je vožnjom kroz tmurnu, maglovitu i prohladnu ravnicu. Tri su stare šapice i jedan novi šaponja – Jasna, Vesna, Ivona i Boris, danas bile u akciji. Iako je Boris izrazio želju da svoje vatreno krštenje doživi na najtežem i najdužem mogućem usponu, odlučili smo
21/22.09.2013. Svima su poznati uspjesi naših planinarskih kolega koji su osvojili sva lokalna gorja, počevši od Velebita, preko Dinare do Triglava, pa sve do vrha Moun Blanc koji seže u nebo 4.810m. Svi ti kršni momci i djevojke koje je “put nanio” na druge kontinetne – slabo poznajemo, nikada ne viđamo, a još manje se sa njima družimo. Oni imaju drugačiju: opremu, tehniku i netko drugi im piše priče, snima filmove i financira uspone.
15.09.2013. Kako se nitko nije javio za šetnjicu do zen-klupice zapadnim grebenčićem, Miša i ja preokrenuli smo plan, pa odlučili skoknuti do Jankovca u još manji đir, koji uz sva skretanja, lutanja i zadržavanja, nije prešao 6 sati. Ne brinite, pohod na zen-klupicu ipak čuvamo za vas.
08.09.2013. I prije su Šapice imale neobične planinarske pohode, u kojima se glavnina hodača povećavala i smanjivala, ali ne poput ovog današnjeg. Naime, zbog održavanja viteških igara na Jankovcu Slatinsko/Osiječka planinarska družba se okupila Slatinskom Drenovcu odakle smo krenuli grebenom Sokoline via Jankovac do vrha Ivačka glava (912m/nv). Ovo “via” je ključno