Mi pronašli Gudnogu

djedovica_gudnoga__012

01.12.2013.

Dolazak na Gudnogu jučer je bio stvarno krasan. Dolina je prekrivena dubokim snijegom, dva potoka što se spajaju negdje kod prve barake i žubore, a mi toliko preumorni da ne možemo ni komentirati kako su lijepo nanijeli jednu malu zaravan između dva strma brda. Tišina, jer su ptice pobjegle od hladnoće, i guste gole krošnje visokih stoljetnih bukvi što se uzdižu velebne prema oblacima kao uspravni crni spomenici.

Prešli smo cijeli labirint do ovog pitomog djelića sjevernog Papuka. Iz Voćina kombijem do Djedovice gdje smo preskokom kanala krenuli u avanturu kroz šumske usjeke, valoviti greben, spajajući nekoliko vrhova, nemarkiranim stazama, bez ljudskih stopa u snijegu, samo naše. Zaokupljen sam ubacivanjem stopala u snježne rupe koje pravi kolona, a podsjećaju me na neka mala skloništa šumskih bića, pa ni ne brinem kuda mi to idemo.

„Sada smo na Točku, 887 m/nv. Na sjeveru je Voćin, tamo je Zvečevo, tamo Jankovac, vrh Papuka ondje, a mi ćemo ovuda. Na Lom.“, objašnjava Zdravko Ojkić, naš voditelj pohoda iz Voćina, kada smo nakon sat i pol vremena, oko podneva, zastali uz vidikovac na jednom od najpoznatijih vrhova Papuka.

Upisali smo se u knjigu – ekipa Šapice i Klub urbane kulture iz Slatine, planinari iz Virovitice i Voćina i planinarsko društvo „Alpino Slavonija“ iz Osijeka, na čiji poziv smo i krenuli u pohod. Tko ima knjižicu dahom je otopio smrznutu tintu na pečatu i udario, jedna fotka za Planinarimo.info i Slatina.net, pa pokret na Lom. Opet je uspon, blagi ali neprekidan, i sve dublji snijeg. Noge postanu teške i znoj izbija ispod naših džempera, jakni i prsluka. Sunce nisko na jugu i pirucka povjetarac, a mi smo sve mokriji od neprestanog hoda. Idealno za hvatanje prehlade i upale pluća. „Treba se obući slojevito i ponijeti rezervne majice, potkošulju i nekoliko pari čarapa.“, savjetuju iskusni planinari dok oko 13 sati, preko Bila (847 m/nv) ulazimo na mali plato Loma, visok kao i Točak, gdje smo se grijali na vatri i odavali se planinskoj gastronomiji.

Na meniju je bilo sve što se može nabaviti u Slatini, Voćinu, Virovitici i Osijeku. Slanina, kobasice, luk, hrenovke, Mile je čak ponio feferonke i kisele krastavce, a kasnije je u torbi otkrio i suhe smokve, uz što smo još desertovali najfinije švicarske čokolade. Na turama od 21 kilometar zimskog terena očito ne smije nedostajati hrane i pića. Znajući to, Marijan Mesec točio je vruće vino iz termosice, na što je Romeo Kireta proslijedio šljivovicu. A onda opet pokret i uspon.

„Ajmo dalje, već smo na pola puta!“, obavještava Ivona Lozić iz Slatine. Već?, pitao je netko, izgleda dovoljno impresioniran papučkim prosjecima, usponima i padovima i tom nepreglednom tišinom i bjelinom na kristalno čistom zraku. „Možda da zovemo helikopter?“, praktičnu ideju šapuće mi Igor Brkić, jer smo si izgledali pomalo beznadežni u nastojanju da se probijemo do Gudnoge. U tako nepreglednoj prirodi lako je krenuti s privatnim egzistencijalizmom, kad crpimo svu snagu iz sebe da bi došli do postavljenog cilja, koji je tako jednostavan kao jedno povijesno mjesto, a tako je mnogo prepreka do njega.

Tko smo i koliko važni, ne samo u svemiru, nego na ovom Papuku? Naša mala 24-člana kolona na tako, ljudima ne promijenjenom, prirodnom prostranstvu? Koga briga! Da zaglibimo nitko nas danima ne bi našao, takve gluposti nekome bi mogle pasti na pamet da nemamo iskusne vodiče i natpise Hrvatska gorska služba spašavanja na nekoliko crvenih jakni u koloni. Zdravko se ravna po šumarijskim oznakama. To su bijelo-crni natpisi, naprimjer: 48 e. Broj označava odjel, a slovo odsjek, koji je određen šumskim sastojinama na koje se odnosi – grab, bukva, jela, mještovite sastojine i slično.

Spust od Loma prema Slavonskom planinarskom putu je pjesma u usporedbi s penjanjem. Umornim se sad već čini čak i Valter. Ako smo mi prešli 21 kilometar, on je barem 100. Od starta nas je optrčavao, od vođe do zadnjeg, kao da nas želi vidjeti sve na okupu. Romeo kaže da je taj 1,5-godišnji labrador sad u punoj snazi, a to se i vidi, jer satima ne prestaje trčati, a pauzira samo da se valja ispred naših nogu. Na toj nizbrdici nalaze se crvene table s natpisom „mine“, što označava ostatak iz Domovinskog rata, na sreću razminiran, ali su oznake tamo još uvijek iz nekog razloga.

Svladali smo još nekoliko kilometara, kad se na početku jednog usjeka pokazao bijeli natpis „Gudnoga“. Odlično, mnogi od nas godinama ondje nisu bili. Pronašli smo jednu strmu prečicu kroz mladu šumu do ona dva potoka. Štapovi su dobra oprema za ovako nagle silaske, jer raspoređuju težinu tijela s koljena na ruke i olakšavaju uravnoteživanje, ustvrdio je Mišo Nicinger, također opremljen parom štapova. Pogotovo su korisni kada je ovako klizavo, kad je ispod snijega debeli sloj listinca, a ispod blato, pa možeš pasti i proklizati petama nizbrdo.

Takvim putem su se spuštali ranjenici u Drugom svjetskom ratu na nosilima stizali sa svih strana Papuka do Gudnoge. U bolnicu je dopremljeno 2500 tisuće ranjenih partizana od izgradnje prve dvije barake 1942. do kraja rata 1945. Uz potok Gudnogu partizani su kasnije izgradili još šest drvenih baraka, zgradu bolnice na kat i manje objekte za upravu, ambulantu, boravak teških bolesnika, kuhinju, pekaru i stražarnicu, a objekti su mogli primiti ukupno 160 ranjenika odjednom. Napravili su i malu električnu centralu. U te tri godine rata neprijatelj nikako nije uspio pronaći bolnicu, čak ni avionima zimi kada je ogoljelo drveće. S druge strane potoka Gudnoge sahranjeno je 250 ranjenika umrlih u bolnici. Na toj strani 1967. izgrađen je kameni spomenik poginulima i umrlima, s popisom dijela poznatih imena na kojem vidimo da su većina boraca 20-godišnjaci. Te godine JNA i šumarija Papuk iz Slatine sagradili su nove barake, izvana u izvornom stilu drvetom, a iznutra ciglenim zidovima, pa je sve do 1991. godine Gudnoga bila popularna kao izletište za učenike, planinare, liječnike i druge.

U Domovinskom ratu je bolnica je opet razrušena, a ostali su samo neki cigleni zidovi. Zadržali bismo se ondje neko vrijeme da su barake obnovljene, jer je to idealno mjesto za odmor nakon ovako dugog hodanja. Gudnoga tako može postati još jedna povijesna zanimljivost planinarima, jedna u nizu lokaliteta s pričom kojima Papuk obiluje. Pogotovo zato što je ova bolnica od prvog sela Sekulinaca udaljena svega nekoliko kilometara, gdje se na „Sekulinačkom lageru“ mogu parkirati kombiji za prijevoz nazad kućama, kao što smo mi napravili.

Kruno Kartus

19 comments

  • Miroslav

    Isplatilo se čekati. Svaki komentar je suvišan 🙂

  • Jasenka

    Baš vam je bilo dobro. Uživala sam čitati. 🙂

  • Iv_

    Bilo je zanimljivo, veselo, sniježno… Priča je odlična… Kruno, sjedi pet!!

    Nego, neslužbeno, najavljen je pohod kroz onu pravu Sekulinačku prašumu, tamo negdje u proljeće, kada dan bude malo duži, a snijeg nestane..

    Juhuuuu…

  • Ned

    Odlično odrađeno : video, slike, tekst..Sve pohvale! Hvala na druženju! Pozdrav od “Alpina” iz Osijeka!

  • JASNA

    Kako stvari stoje Miša će moći na godišnji odmor što se tiče pisanja. Kruno- odličan tekst. Ekipa sjajna,noge me i danas još bole, ali neka 🙂 – podsjetnik mi je na još jedan prekrasan pohod s odličnom ekipom dobroga duha i velikog srca.

  • Miša

    Kruno literarni majstore! Priča je više no izvrsna, a ni film nije za baciti. 😉

    Ekipa je uistinu bila na visini zadatka. Nažalost zbog dubine snijega nismo bili u mogućnosti bolje se upoznati.

    Bilo je lijepo i ne odveć naporno, ako ne računam 3 puknuta žulja od novih čizmetina…

    Nadam se da će većina sudionika doći na Međunarodni dan planina i povesti nekog svog – bliskog i dragog da doživi Papuk izbliza. 🙂

  • klikunaš

    Čestitam ekipi, dodatno i putopiscu.
    Mali savjeti za snježnu i inu turu:
    a) krplje
    b) štapovi sa zimskom krpljicom
    c) tinta i bugačica ili flom ( ne kemijska )
    d) izbjegavati u završnom djelu ture potoke ( nagomilani umor i slaba ravnoteža, vlažne cipele, )
    e) Kruno, Grujica Žarković napisa sve o papučkim bolnicama
    d) prošli ste pokraj tajanstvenog skloništa ?
    f) bili ste u istoj sastojini i dobnoj kao u Sekulinačkom rezervatu

    Ne zamjerite mi na popovanju, ali ja sam to nebrojeno puta prošao a i ovaj ću tjedan.
    Bravo za cure !
    i opet Vas pozivamo 08. 12. na Međunarodni dan planina “Papuk – Reitweg”

  • Romeo

    Opravdano kasnjenje reportaze 🙂
    Kruno jel znas koja je jedina hrvatska rijec sa dva slova N jedno za drugim?

  • Kruno

    Bitno da su svi odradili zadatak -za iskusne taman,za neiskusne pravi izazov.
    Romeo, ne znam s dva N,ali znam s jednim H: helikopter 😉

  • Romeo

    SLANNA, molim te obrati pažnju slijedeći put kad budeš pisao putopis 😉

  • marijan

    sve 5 osim renault 4…nadam se da nećete posustati nakon prvog pohoda,bili ste odlični s obzirom na kratak san…pozz 🙂

  • Iv_

    @ Klikunaš – to tajanstveno sklonište je onaj br. “1” na poslanoj karti? Posjetit ćemo ga kada ne bude snijega…

  • darko

    tekstopisac je “odličan” samo “slučajno” zaboravio da priča o partizanima, bolnici i Lageru Sekulinci ima nastavak a on glasi : Da su tijekom Domovinskog rata 1991. godine neke spodobe sa zvijezdama petokrakama na kapama na Lageru Sekulinci ustroji LOGOR za Hrvate gdje su iste mučili, ubijali, žene silovali. Da su u logoru bili zatočeni Hrvati sa Voćinskog, Slatinskog i Orahovačkog kraja te da je logor priznat u Ministarstvu branitelja. Da se ne zaboravi.

  • Nina

    ajme koliko vas je 🙂 odlično vrijeme i ekipa!

  • klikunaš

    Darko u pravu si ! Potpuno.
    K. K. autor teksta, nije se osvrtao na noviju prošlost. Tragičnu. Vjerojatno to nije bilo u fokusu.
    Da ne politiziramo i sl. treba napraviti jedan ISPO na tu temu – obilazak mjesta stratišta, ionako se tu negdje muvamo ( Kuzma, Bučje, Leštat i dr.).
    Hvala na podsjećanju. Možda je i bolje ? da ovi mladi i ne znaju sve te grozote. Možda !

  • Miroslav

    Mislim da mlađa ekipa nije toliko informirana. Evo ja nisam prije ni znao da je sam lager bio logor. Za voćinsku kalvariju svi znamo ali možda ne toliko u detalje. Je li to dobro ili loše, neka svako odluči za sebe. Meni je drago da sam pročitao ovo: http://www.viktimologija.com.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=694&Itemid=106

  • darko

    Ma ne krivim posebno autora teksta,pogodilo me, osobno sam prošao kroz logor,radi se na tome da se logor “Lager Sekulinci” dostojno obilježi,pa onda tko to izostavi u takvim tekstovima o tom prelijepom Papučkom predjelu iskrivljuje činjenice i povijest.

  • Kruno

    Darko, hvala na ovim informacijama. Nipošto mi namjera nije bila prešutjeti, nego ih jednostavno nisam znao. Međutim,za njih sam novinarski itekako zainteresiran,kao i za inicijativu za obilježavanje “Lagera Sekulinci”. Predlažem da u vezi toga stupimo u kontakt. Moj email je kkartus (–at–) gmail.com
    Kruno

  • mirjana

    Hvalevrijedan podatak za upoznavanje naše stvarne i bliske prošlosti, Miroslave i Darko…