Plodovi jeseni ili A koja je ovo gljiva?

20131013_papuk_00113.10.2013.

Šapice koje su danas pohodile Papuk, jednoglasno se, nakon današnjeg dana, odriču stare poslovice “po jutru se dan poznaje”! Kako, zašto? Da ste bili s nama, znali bi…

Pohod, planiran i dogovoren u kasnim subotnjim satima, započeo je vožnjom kroz tmurnu, maglovitu i prohladnu ravnicu. Tri su stare šapice i jedan novi šaponja – Jasna, Vesna, Ivona i Boris, danas bile u akciji. Iako je Boris izrazio želju da svoje vatreno krštenje doživi na najtežem i najdužem mogućem usponu, odlučili smo ga ipak “testirati” na blažoj varijanti. Na Sokolini smo testirali otpornost na uspone, a niz Talijanski jarak umijeće klizanja. Sad kad znamo da on to može i zna, sljedeći put ne gine mu zen klupica via Zapadni greben. 🙂

Btw. zna li netko (onako, zapravo) po čemu je Talijanski jarak dobio ime? Mi imamo par svojih teorija, ali s njima nebi baš u javnost, hehhh…

Mala “sitnica” koja nas je sve iznenadila glasi – stigla je jesen! Prije tjedan dana još je sve bilo zeleno, a danas je cijela šuma obojana raznim nijansama crvene, žute, smeđe. Iako je pohod nosio radni naziv “U potrazi za kestenjem”, kući smo se vratili sa par vrećica raznoraznih plodova. Bilo je tu malo divljih kruškica, malo više kestena i još više gljiva. Tajnu kestenovu lokaciju nećemo vam odati, ali vas već sada pozivamo na pohod sljedeći vikend (20.10.2013.), kada ćemo opet u saklupljanje, uz naglasak na uništavanje istih na Nevoljašu. 🙂

Da je naš šaponja ostao očaran prirodom i Papukom, govori i jedna od mnogih izjava, koju je onako, više sam za sebe, prošaputao negdje na pola uspona grebom… “Da je bar danas subota”, reče Boris. “Zašto?!” – upitah ja zbunjeno. “Onda bi mogli prespavati tu pa hodati još i u nedjelju.” – pojasni on meni. 🙂

Trebam li spomenuti da smo uživali u pogledu sa IG-a? Nakon početnog razočarenja zbog novonastale čistine podno Ivačke, i sječe koja se širi tim prostorom kao kuga, sjeli smo na vrh, upijali sunčeve zrake i gledali ravnicu i oblake ispod nas. Usput smo uništili velike zalihe hrane, koja nam je bila glavna tema današnjeg pohoda. Tako je to kad u redovima imamo i kuhara!

Kako sve nebi ostalo samo na priči o receptima i specijalitetima, po dolasku u civilizaciju, Boris se pobrinuo za ubrane gljive. “Najbolje ih je “uništiti” dok su svježe”, reče. Nije baš da smo se bunili, hehhh. Pohane sunčanice iz šume, ribice iz našeg jezera, domaći kukuruzni kruh, mošt, hrpaaa bijelog luka (da se ne izgubimo putem), a umalo i hladetina i punjene paprike. Potamanili bi mi i kestenje, samo da je bilo mjesta u trbusima.

Ivona Lozić

Internet je naše igralište - midnel.hr