09.02.2014. Moji kapci su teški i jako mi se spava. Ne znam jel to zbog umora ili zbog 10-ak vrućih kiflica, koje sam netom smazao, a možda su uzrok tome dvije povelike porcije tople juhe od luka i krumpira sa knedlama od integralnog brašna. Kiflice su one male žute, presavinute nekoliko puta, ima ih sa i bez kima, mirisne, tope se u ustima, a juha to vam je mješavina kartoffelsuppe i zwiebelsuppe rađena po miš-maš recepturi. Ni po njemački, ni
19.01.2014. Prije no što krenete pregledavati slike i video zapis – moram izraziti žaljenje što se na startnoj crti nisu pojavili naši stari znanci: Jasenka, Vanja i Igor (iako su uredno najavili svoj dolazak), a zatim i svi planinari koje su virusi prikovali za krevet ili ih je “viša sila” ugrozila. 😐 Uvjeren sam kako nema smisla, niti potrebe, nabrajati sva ta lica i zgodna naličja. Jel’ tako? Oni su dovoljno kažnjeni prisilnim radom, preždravanjem i izležavanjem. 😉 Danas je
12.01.2014. Naša mala tročlana skupina Mario, Goran i ja, u jutro smo krenuli iz Slatinskog Drenovca, nakon ispijanja prve jutarnje kave na Klaku polako uzbrdo. Naš današnji izlet je obilježio veliki broj divljači. Mislim na mnogobrojne svježe tragova u blatu i ostatke u obliku kuglica. 🙂 Presreli smo jednu srnu a spuštajući se uz Radetinu sreli smo ponovno divlju mačku koju smo na istoj lokaciji vidjeli prije godinu dana. Naravno, u tom trenutku nisam bila spremna za brzopotezno fotkanje, ali
01.01.2014. Ovogodišnju planinarsku sezonu, Šapice su tradicionalno započele na Ivačkoj glavi (912 m/nv) što smo dokumentirali upisom u knjigu, a zatim i sa nekoliko kolor fotografija, kao i kraćim video zapisom.
31.12.2013. I posljednji dan 2013. godine odlučili smo započeti planinarenjem. Sati je 9:30. Klasično maglovito jutro. U zapuštenom mjestu Gornji Vrhovci ostavljamo auto i krećemo na turu koju je predložio Anton iz Kaptola, poznatiji kao Toni. On je inače član PD “Mališćak” iz Velike, a kad ne posjećuje vrhove poput Mangarta i Grintoveca, upoznaje se s prostranstvima Papuka. Biologa Marka imali ste priliku upoznati na posljednjem pohodu Šapica.
29.12.2013. Oko današnjeg pohoda vodile su se žestoke rasprave, dogovaranja i uštimavanja, kao da se spremao u najmanju ruku pohod na Mars, a ne na naše obližnje brdo – Papuk. Zaključak realiziranog dogovora – prečice, osim što su zanimljive, uvijek su teže i duže. 🙂 Ali krenimo redom…
26.12.2013. Papuk i nije neka visoka planina. Ipak, postoji jedno mjesto na čiji spomen snažnije zakuca srce slavonskog planinara, bio on pitoma Šapica ili iskusni lav s Matterhorna. Prođe ti tijelom onaj osjećaj kao kad s 80 uletiš u zavoj, skačeš u hladnu vodu na početku ljeta, primaš prvi poljubac… To mjesto je zapadni greben Papuka. Opisan već toliko puta, a uvijek veličanstven i neponovljiv, uvijek iznova uzbudljiv. Leštatska Lula standardni je bazni kamp i tu se okupila više-manje standardna
22.12.2013. Budim se teškom mukom i zijevajući izvirujem van: magla, sivilo i hladnoća… Fuj & bljak! Najradije bih se vratio i nastavio snivati snove o suncu, palmama, povjetarcu, valovima i preplanulim ratnicama iz amazonskih šuma. 😉 No ništa od toga. Ekipa se sastaje u 09:00h i valja nam poći put omiljenog papučkog gorja. Već na Popišancu bljutavo gradsko jutro poprima obrise prekrasnog dana koji je pred nama. Sunčeve zrake uspješno rastjeruju nisku naoblaku i u automobili stvaraju efekt staklenika. Topimo
15.12.2013. Dok dremuckam na trosjedu uživajući u treptajućoj toplini kamina, osjećam svaki miocit utrnulih listova, kvadricepsa i bolnu utegnutost guze. Da, bole me i leđa, ramena, nadlatkice, glava, zuji mi u glavi, trnu mi prsti… Dok ženi pokušavam objasniti kako smo Gizmo i ja imali odličan planinarski dan, ona mi kratko ženski odbrusi:
08.12.2013. 8. izlet u nepoznati Papuk – Papučki reitweg Za uvod u priču ću iskoristiti riječi gđe. Mirele Poljak iz Osijeka, koje je u pratnji supruga Davora, hodala po dubokom snijegu sa smiješkom na licu, kada smo je zamolili, a potom i dobili ekskluzivnu izjavu: “Dobra večer. Kako sam obećala javiti se, evo me sa nekoliko riječi nakon prekrasnog dana kakvog se samo može poželjeti. U Osijek smo stigli oko 20:00 sati, puni dojmova, presretni što smo imali priliku dotaknuti