10./11.09.2016. I tako dok sam već zaboravio da sam bio u Lici neki mi ne daju mira i sjećaju se bolje od mene (Miša: kad će reportaža iz Like?). Joj, a meni teško i ne da mi se… ali opet kontam ako taj simpatični gospodin hehe može svakakva čuda raditi nije mu lijeno i teško i uvijek nađe vremena…. e pa napisat ću ti Miško par rečenica zaslužio si. 10.09.2016. Pa da krenemo ihhhhaaaa…. pun bus uzavrelih planinarskih glava kreće
23.10.2016. Potočić maleni Mečekom žubori (Josip Ciganović Cigo) Kao što smo se mi na prošlim planinarskim hodnjama bili iznenađeni koliko naših mađarskih prijatelja dođe planinariti kod nas, mislim da smo jučer mi njih “šokirali” brojnošću. Maglovito jutro u nizinama se dolaskom na mjesto polaska pretvorilo u krasan sunčan dan. Zbog kiša prethodnih dana staza je bila djelomično mokra, blatna i klizava, no, sve ima svoje čari, pa i hodanje po takvom terenu. Na ovoj hodnji bio sam u prilici i
16.10.2016. Nakon današnjeg planinarenja uopće mi nije jasno je li problem u Miši ili njegovom pristupu. Evo, na primjer, kada sam ja danas pitao: „Tko želi pisati priču o današnjem planinarenju“ počela je opća vika: Ja, ja, pa ja, Ivane molim te….! Sedam ruku u zraku! Čak je i moja Jasna, inače nesklona takvim poslovima, obećala spremanje i mojeg dijela bračnog kreveta narednih mjesec dana ako ona bude pisala. Posebno me iznenadilo što se za pisanje javila i naša nova
24./25.09.2016. Triglav Iznad oblaka Evo došlo vrijeme da ispišemo koje slovo, tj. da vam pokušam barem malo dočarati naš uspon na najviši vrh Julijskih Alpi, Slovenije iliti bivše države Juge prekrasni i nimalo bezopasni Triglav koji nas svojom visinom baca pod oblake i iznad njih na 2864 m/nv. Kao prvo da mi je netko davno prije rekao da ću se penjati i popeti na vrh Triglava rekao bih mu da je lud il’ mu noge smrde. Triglava se sjećam kao
09.10.2016. S obzirom da se Cigo oduševio najavom ture pod nazivom “S(k)okoline” evo teksta u originalu: “Slatinski Drenovac (škrip-škrip) > Greben Sokoline (hip-hop) > Ivačka glava (puf-puf) > Stari šumarski put (haj-ho) > Koprivnato brdo (jebem ti Mišino brdo) > Anđina Koliba (bla-bla) > Nevoljaš (tra-la-la) > Jezerce (fiju-briju) > Žene 10 min. (volim, volim žene, ali one malo manje vole mene…) > Jankovac (čaj-kavica) > Stari drum (brum-brum) > Stari grad Klak (auuuu…) > Slatinski Drenovac (pusa-ćao).” Nažalost, u
Žumberačka gora nudi lijepe planinarske izlete i divnu prirodu. Ovo je prvi put da idem planinariti u tom dijelu Hrvatske. Odluka da idem ovamo je pala dosta spontano jer još prije 2 dana nisam bio siguran kamo ću za vikend. Ali prevagnula je činjenica da moji prijatelji planinari iz Beograda i Novog Sada dolaze na ovu planinu. Subota 01.10.2016. Ustajem se ranom zorom u 04:00 i već u 4:30 sam u autu. Vozim autocestom od Osijeka do Jastrebarskog uz nekoliko
02.10.2016. Eh, kako to obično biva, nitko mi nije dostavio niti slovo, a video zapis i fotke odavno su spremne, i prvi voajeri su tu… Na startu, u Slatinskom Drenovcu, tj. kojih par stotina metara prije ulaska u mjesto, okupila se nevelika ali iznimno raspoložena ekipa, kako bi samo nekoliko sati pohodila Veliku Radetinu, Jarcoder, Jankovac i Stari drum (Jungova staza). Jedino smo od uspona na stari grad Klak odustali zbog kiše. Iz Mađarske, točnije Baje i okolice dolazi nam
25.09.2016. Ispred Planinarskog doma “Đuro Pilar” (KT1) u Slavonskom Brodu okupila se međunarodna planinarska ekspedicija, kako bi u znoju lica svoji pohodila Dilj goru, taj nekoć moćni greben na dnu strašnog Panononskog mora. Da je tako svjedoči i vrsta pauka dosada neviđena na ovim prostorima. Velik je poput lokomotive, sa očima poput mandoline. Zubi su mu strašni, a krici žrtava glasni. 🙂 Na dvadesetak stupnjeva Celzijusa, bez kapi kiše i vjetra što mrsi kosu, hodali smo i gugutali baš kako
18.09.2016. Velika planinarska nakupina (23) okupila se danas na Međi, kako bi u znoju lica svojih odradili pohod sastavljen od radosti & gadosti. 🙂 Pa krenimo redom. Radosti: Došli su nam kolege iz Mađarske: Robi, Marsija, Agi, Iren i Josef, i skoro sve živuće šapice: Ivan, Jasna 1, Vlasta, Svjetlana, Tomislav, Jasna 2, Damir, Ljiljana, Dubravka, Vedrana, Božana, Dobrila, Suzan, Dražen, Marija, moja malenkost, plus nekoliko malodobnih potomaka i budućih nada: Iva & Ana. 🙂 Početak pohoda krenuo je nizbrdo,
11.09.2016. Do sada su o famoznoj “Požeškoj gori” pisali naš Miroslav Pecko (priča – Do maksiuma), Valentin Žagar (priča – Kula Gračanica i Stari grad Dolac), Martina Šega (nekoliko priča: Vrhovački grad i Oda žutim cvjetovima i Utvrde Požeške gore). Ne znam što sam ja Bogu zgriješio, kad su tolike lijepe, pametne i sposobne cure u današnjoj ekipi sve odreda glatko odbile moje vapaje da se late pera i tinte. 🙁 Prije bi se one zgodne Skandinavke iz serijala o Vikinzima – latile