18.11.2012. Današnju priču započinjem stihom iz žalopojke “Konjuh planinom vjetar šumi bruji, lišće pjeva žalovite pjesme, borovi i jele, javori i breze, svijaju se jedno do drugoga…” Pjesma je mnogo sjetna i što je najvažnije ne poziva na rat i mržnju poput nekih današnjih koje su sve samo ne tužne. 🙁 Ova mi se pjesma počela vraćati u misli tek kad sam zahvaljujući osnivačici Šapica otkrio čari planinarenja i ako baš želite znati – kada sam spoznao da je Konjuh
04.11.2012. S obzirom da su organizatori današnjeg pohoda naši dragi & mili osječki prijatelji poznati kao obitelj Lončarić – imali smo čast i zadovoljstvo pohodi “Lončarski vis” koji se nalazi na 482m/nv. Sreća naša! Zamislite samo da se Jasna i Ivan kojim slučajem prezivaju “Orkanović” – morali bismo ići na “Orkanske visove”, a to bi bilo melodramatično i neizvjesno do samog kraja. Tko zna kako bismo i gdje svršili… 🙂 Parkiramo u Seoni, točnije na izvorištu našičkog vodovoda i hodamo oko
21.10.2012. Iz netom razbuđenoga grada, koga je ni krivog ni dužnog okovala gusta i naizgled neprobojna magla, krećemo prema Anđinoj baraci, brvnari ili kolibi, gdje je u najpoznatija šumska vila, hodala visoko uzdignuta čela i obasipala putnike namjernike svojim čarolijama. Istovremeno iz bliskih ali i udaljenih dijelova Slavonije kreću sudionici današnjeg pohoda kako bismo u usponima i padovima proveli dan na našoj omiljenoj planini. Nekoliko kilometara vozimo se u koloni iza ekipe iz Osijeka koju čine Jasna 1, Ivan &
30.09.2012. Ekipa panonskih mornara, ovaj planinara, odlučila je poželjeti jeseni toplu dobrodošlicu tamo gdje se to najbolje može učiniti – u šumi. Sastajemo se na cesti Voćin-Požega kod lovačke kuće (i spomenika „lule“) u sastavu: Miša, Ivona, Jasna 2x, Ivan, Miroslav i moja malenkost. Današnja je misija obići zapadni dio Papuka, točnije popeti se preko strmog (!!!) grebena na sam vrh Papuk. Iako je sunce sramežljivo provirivalo iza oblaka, nije bilo naročito hladno. Pravi topli jesenski dan! Do početka samog
23.09.2012. Jutro započinje sa nježnim drmusanjem i izjavama tipa “Ustaj!” & “Budi se!”. Otvaranje očiju sinkronizirano je sa mržnjom cijeloga svijeta, a i šire… Za to vrijeme bolja polovica odlazi u pekaru po friška peciva i na povratku izjavljuje kako je vani kilavo i hladnjikavo. Bacam pogled na nebo. Sivo je poput stambenih zgrada u vrijeme komunističkog zamaha, kad se gradilo sa ruskim cementom i manjkom osjećaja za lijepo, a Sunce nikako ne uspijeva razbiti skoreni betonski tj. nebeski svod.
Iako današnje planinarske putešestvije nisu imale odveć teške hodačke elemente i pripadaju skupini laganica – Šapice su dan provele u dobrom i zanimljivom društvu & okruženju. Ivona i Vanja su osim hodanja imali GSS-ovsku zadaću pratiti i osiguravati školarce iz
09.09.2012. Dragi naši zaljubljenici u planine Slavonije, srdačan pozdrav ma gdje bili i što činili. Naš je povratnički pohod potrajao 7 sati i 30 minuta tijekom koga smo uspješno “osvojili” par važnih i nevažnih vrhova na Papuku, što i vama želimo.
Šapice Miša & Ivona ovo ljeto su svoje gojzerice i planinarske ruksake zamijenili bisagama i biciklima, i početkom kolovoza uputili se u višednevnu avanturu. Što? Kako? Gdje? Kada? Koliko? Prenosimo vam tekstove koje smo objavljivali s
Nije zakuhala samo mladenačka krv, isto se dogodilo sa morem, rijekama i jezerima. Baš svugdje su ljudi i zvijeri tražili rashlađenje kako bi se bar malo spustila tjelesna temperatura, a samo su šume i gore našeg kraja mogle izaći na kraj sa opakim sjajem Sunca i osigurati nam ugodnih 28 stupnjeva Celzija.
22.-24.06.2012. U trodnevnom pohodu na Velebit i usponu na Sveto brdo, Slatinske Šapice slale su nam kratke reportaže, koje su objavljene na našem poratlu slatina.net. Prenosimo ih u cijelosti, te dodajemo opsežnu fotogaleriju i kratki video zapis o velebitskim dogodovštinama. 22.06.2012. – 1. dan Nakon izvrsnog večernjeg objeda, kojeg je pripremio naš najbolji i jedini roštilj majstor Vanja, prisjećamo se putešestvija koje su nas pratile od ranog jutra. Kao po običaju, u startu kasnimo cijela dva sata, pa Slatinu umjesto