03.07.2011. Dečki iz Slavonskog Broda su u trenutku našeg posjeta okretali samo moćnu 17 el. Long Yagi antenu za 144 MHz, čudnog naziva, koja se nalazila na stupu visine 919 m/nv (Ivačka glava 913 m/nv i Fe cijev od nekih 6m). Oprema za 432 MHz nije bila u pogonu, iako su vidljivi tragovi korištenja u prethodnim danima. Tragove okretanja kakve divlje svinje na ražnju nismo uspjeli locirati 🙂 U nastavku pogledajte video prilog, a cijeli članak pročitajte na 9A HAM
23.06.2011. Kad miševa nema, mačke kolo vode 🙂 Moj Miš(a) je daleeeko, preko 7 brda i 7 planina, a ni Jasenkin nije nešto blizu… Plan za današnju skitnju donešen je sinoć oko 23:30h na techno party-ju (živio r’n’r :)), tako da stavljanje najave nije baš ni imalo smisla. Od četvero planiranih, na kraju smo se samo Jasenka i ja uputile na kupanjac u drugu županiju – dakako, pjehe preko brda! Po dolasku na Jankovac, malo prije 9, ne zatičemo traženu osobu,
13.06.2011. Toplo se nadamo kako ste Sunday proveli sa prijateljima u planini ili kakvoj drugoj divljini. Mi smo kao i uvijek bili na blatnoj hridi između Save i Drave, u sada već standardnoj postavi: Ivan, Jasna, Ivona & Miša. Više i ne zovemo druge, nama inače drage i mile ljude jer nam je neugodno slušati sve te izgovore i prenemaganja. 🙁 Eto baš jučer jedna se naša vrlo draga & simpatična ex šapica izgovorila kako bi išla planinariti ali joj
U subotu, 11. lipnja 2011. godine, obronke Slatinskog prigorja, povodom “puta u nepoznato”, posjetili su osječki planinari. 73 planinara, iz najbrojnijeg i jednog od najstarijih slavonskih planinarskih društava, HPD Bršljan-Jankovac iz Osijeka, tijekom četverosatne planinarske ture obišla su skijalište Tominac, izletište Bunarić, jezero Javoricu te slatinske vinograde, iz kojih su se spustili u grad.
05.06.2011. Naša današnja hodačko-gastronomska avantura počinje i završava na Jankovcu. Od trenutaka kada smo zaključali vrata na osobnim prometalima, do trenutka otključavanja proteklo je točno šest i pol sati. Već je i vrapcima jasno da to vrijeme nismo proveli sjedeći na terasi planinarskog doma niti na dekici ispred. Iz Slatine Ivona i ja, iz Višnjevca Jasna i Ivan. Zlobnici bi rekli “ekipa mala…”, a mi dodajemo “…ali odabrana”. 🙂 Privatnim kanalima saznajemo da su naši dragi & mili ISPO-vci otišli u
29.05.2011. Povodom obilježavanja Međunarodnog dana rendžera i Europskog tjedna Geoparkova, Nadzorna služba JU PP Papuk organizirala je 1. Kamp rendžera. Na kampu, koji se održao 28. i 29. svibnja u Parku prirode Papuk, sudjelovalo je 20 učenika iz dvije osnovne škole s područja Virovitičko-podravske županije (Čačinci i Orahovica). “Kamp rendžera zamišljen je kao spoj rekreacije, obrazovanja, druženja i zabave mladih u smislu doživljavanja boravka u prirodi. Djeci je u kampu prezentirana važnost odnosa čovjeka prema potrebi za očuvanjem prirode za
22.05.2011. Nekoć davno… Tako započinje svaka bajka, pa i ova naša planinarska. Ekipa Slavonskih Šapica (Miša, Ivona, Jasna, Ivan i ja) usudila se probati nešto novo, nešto divlje. Napuštamo sigurnost obronaka Papuka te polazimo u avanturu preko sedam mora i sedam planina, hodamo sedam dana i sedam noći te konačno stižemo u podnožje Dilj-gore. U planinarskom domu Đuro Pilar u Slavonskom Brodu pridružuju nam se i lokalni entuzijasti (Jozo, Goran, Stipo, Ivana, mali Filip i Nataša), te naša družina od ne
17.04.2011. U nedostatku puno malih ljudi i velikih pohoda, okupila se šačica velikih ljudi na malom ali zato nadasve slatkom pohodu. 🙂 Iako je današnja ekipa sastavljena na brzaka i tako reći zbrda-zdola možemo slobodno reći kako je riječ o samim šampiona: liječnica – komada jedan, budući GSS-ovci sa položenom prvom pomoći – komada dva, časnik Hrvatske vojske – komada jedan, snimatelj i tekstopisac – komada jedan. Dodajmo i to da naši vrli GSS-ovci (budući) imaju i mnoge druge kvalitete ali
03.04.2011. Za sve znane, manje znane i neznane papučke planinare ali i sve one koji se tako osjećaju spomenimo prvo i prije svega ostaloga našu nedjeljnu rutu: Anđina koliba, Nevoljaš, Lapjak (Tauberove stijene), Velika, Mališćak, Orahove vode, Ivačka glava, spust starom šumarskom prosjekom, pa “lagani” uspon na Koprivnato brdo, a zatim vratolomni spust i povrat na Anđinu kolibu. Iako bi planinarima ruta trebala biti na zadnjem mjestu, nešto usputno i nebitno, ipak sam pobrojao sva ta lijepa i manje lijepa
Napokon smo krenuli sa lokalnim šetnjama. Priznajem, moj je propust što nismo i prije, ali nikako da nađem vremena subotom i okupim ekipu. Ipak, da nema malih planinara iz vrtića, koji me svaki put, kada se vidimo, pitaju “Kada idemo?” možda bi još duže čekali.