planinarimo.info

13.07.2014 Na početku pohoda sam manje-više uspješno prognozirao čak dva od moguća tri scenarija. Jedan je bio bliski susret divljim zvijerima, što se i dogodilo, a dugi sa šumskim vilama. Srećom nisam našao na lovce jer bi to mogla biti treća (ne)sreća. 😉 Priča je odavno trebala biti napisana i objavljena, no s obzirom na zanemariv broj sudionika, prvo sam kao što to i dolikuje dobrom domaćinu, skuhao ručak (gravče na tavče sa kobasicama), zatim sam zajahao bicikl i odvozio

05.07.2014. Današnji je planinarski pohod organiziran sa ciljem snimanja malene reportaže za 9A HAM portal QRZ.com.hr pa se tim povodom dvočlani tim (David & Miša) uputio iz Slatine put Ivačke glave kako bismo upriličili “susrete na najvišem nivou”. To da se ja zaputim na 913 m/nv samo da bih snimio par kadrova i nije neka vijest. Nikada nisam bio pametan i štedljiv kada je rekreacija u pitanju, ali nagovoriti starijeg juniora na takav pothvat predstavlja uistinu nešto posebno. Naime, Davidu

29.06.2014. U točno 09:00 sati i nekoliko minuta 🙂 na lokaciji poznatoj kao “Anđina koliba” postrojila se naša mala ekipa iz Osijeka i Slatine. Što reći osim da su Osiječani kasnili ali su zato bili brojno nadmoćni: Jasna & Ivan i Vlasta & Dino, dok su boje Slatine branili i obranili: Jasna i niže potpisani. Idejni vođa The Ivan poveo je Šapice na Ivačku glavu sa ciljem spusta na drugu stranu (onu Veličku) ali je zahvaljujući sufliranju i sugestijama sa

22.06.2014. Nećete vjerovati, autor ovog izvješća jutros je stigao na startnu crtu punih 20 minuta prije ostatka ekipe. Tijekom tog vremena je guštao kapučino od čokolade i slušao bedaste priče za susjednim stolom. Par minuta prije devet stigli su: Jasna P., Vesna H., Ivan L. i Jasna T. L. Dan je bio kao stvoren za planinarenje i dakako bicikliranje. Ubrzo krećemo put Trišnjice, Tisovačke kose, Loparne i Šumarskog fakulteta… Putem nailazimo na ostatke srijemuša, a oštro Vesnino oko kao od

16.03.2014. Današnji pohod u nula devet sati i nešto sitno minuta na lokaciji “Anđina koliba” započeo je vrlo hladno i pomalo razočaravajuće. Naime, pola naše nevelike ekipe nije ponijelo: jakne, kape, rukavice, šalove, dekice, termofore, kalorifere i slična pomagala pa se studen na brzinu počela uvlačiti u kosti i međunožje. Umjesto zadovoljnog frrr uzvikivali smo grrr i brrr. 😉 Srećom ubrzo smo krenuli na siloviti uspon: Koprivnato brdo, Ivačka glava i sve dalje na jug, što je  za posljedicu imalo

16.02.2014. Za današnji postvalentinovski pothvat najviše su zaslužni naš prije svega predani, nesebični i strpljivi vodič Miroslav koji nam dolazi s onu stranu Papuka sa hrpom čokolade, Nikolina za blagdanski objed i ugođaj (kolač, stolnjak, salvete, pribor za jelo…), Mario za naslov ove priče, a zatim i ostatak ekipe koja se dobro zabavljala, hodala, statirala, halapljivo jela kolače, čokolade, jabuke i male hrskave bombončiće svih boja ispunjenih sa 66 postotnom čokoladom. 🙂 Kako samo pamtim te vražje %-ke u čokoladama

09.02.2014. Moji kapci su teški i jako mi se spava. Ne znam jel to zbog umora ili zbog 10-ak vrućih kiflica, koje sam netom smazao, a možda su uzrok tome dvije povelike porcije tople juhe od luka i krumpira sa knedlama od integralnog brašna. Kiflice su one male žute, presavinute nekoliko puta, ima ih sa i bez kima, mirisne, tope se u ustima, a juha to vam je mješavina kartoffelsuppe i zwiebelsuppe rađena po miš-maš recepturi. Ni po njemački, ni