29.12.2013. Oko današnjeg pohoda vodile su se žestoke rasprave, dogovaranja i uštimavanja, kao da se spremao u najmanju ruku pohod na Mars, a ne na naše obližnje brdo – Papuk. Zaključak realiziranog dogovora – prečice, osim što su zanimljive, uvijek su teže i duže. 🙂 Ali krenimo redom…
26.12.2013. Papuk i nije neka visoka planina. Ipak, postoji jedno mjesto na čiji spomen snažnije zakuca srce slavonskog planinara, bio on pitoma Šapica ili iskusni lav s Matterhorna. Prođe ti tijelom onaj osjećaj kao kad s 80 uletiš u zavoj, skačeš u hladnu vodu na početku ljeta, primaš prvi poljubac… To mjesto je zapadni greben Papuka. Opisan već toliko puta, a uvijek veličanstven i neponovljiv, uvijek iznova uzbudljiv. Leštatska Lula standardni je bazni kamp i tu se okupila više-manje standardna
22.12.2013. Budim se teškom mukom i zijevajući izvirujem van: magla, sivilo i hladnoća… Fuj & bljak! Najradije bih se vratio i nastavio snivati snove o suncu, palmama, povjetarcu, valovima i preplanulim ratnicama iz amazonskih šuma. 😉 No ništa od toga. Ekipa se sastaje u 09:00h i valja nam poći put omiljenog papučkog gorja. Već na Popišancu bljutavo gradsko jutro poprima obrise prekrasnog dana koji je pred nama. Sunčeve zrake uspješno rastjeruju nisku naoblaku i u automobili stvaraju efekt staklenika. Topimo
15.12.2013. Dok dremuckam na trosjedu uživajući u treptajućoj toplini kamina, osjećam svaki miocit utrnulih listova, kvadricepsa i bolnu utegnutost guze. Da, bole me i leđa, ramena, nadlatkice, glava, zuji mi u glavi, trnu mi prsti… Dok ženi pokušavam objasniti kako smo Gizmo i ja imali odličan planinarski dan, ona mi kratko ženski odbrusi:
08.12.2013. 8. izlet u nepoznati Papuk – Papučki reitweg Za uvod u priču ću iskoristiti riječi gđe. Mirele Poljak iz Osijeka, koje je u pratnji supruga Davora, hodala po dubokom snijegu sa smiješkom na licu, kada smo je zamolili, a potom i dobili ekskluzivnu izjavu: “Dobra večer. Kako sam obećala javiti se, evo me sa nekoliko riječi nakon prekrasnog dana kakvog se samo može poželjeti. U Osijek smo stigli oko 20:00 sati, puni dojmova, presretni što smo imali priliku dotaknuti
01.12.2013. Dolazak na Gudnogu jučer je bio stvarno krasan. Dolina je prekrivena dubokim snijegom, dva potoka što se spajaju negdje kod prve barake i žubore, a mi toliko preumorni da ne možemo ni komentirati kako su lijepo nanijeli jednu malu zaravan između dva strma brda. Tišina, jer su ptice pobjegle od hladnoće, i guste gole krošnje visokih stoljetnih bukvi što se uzdižu velebne prema oblacima kao uspravni crni spomenici. Prešli smo cijeli labirint do ovog pitomog djelića sjevernog Papuka. Iz
24.11.2013. Zacijelo ste čuli za radne sastanke na kojima se uglavnom: diskutira, debatira, razgovara, raspravlja, svađa, podmeće, upada u riječ, šuti, gleda u pod, prčka po mobitelu ili čitaju novine… Eh, kad bih samo znao kome je sinula ideja beskorisnom sastančenju dodati pridjev “radni”!? Svi jako dobro znamo kako se i što “radi” na sastancima…
17.11.2013. Maglovito jutro nije obećavalo mnogo. Sunce se jedva probijalo kroz sive krošnje već usnulih stabala papučkih šuma. Jesen je pokazala svoju čaroliju i polako se povlači pred ledenom kraljicom koja je sve bliže. Njen dah osjećamo na licu i rukama putem do mjesta današnjeg susreta.
Današnja pohodnja je dokaz da ne mora uvijek najava puta, koji je izgledao kao nešto što smo već prošli u više navrata, biti nezanimljiva i dosadna već se može pretvoriti u nešto što je čak i prešlo naša očekivanja. U Orahovici se skupila standardna skupina planinara Ivona, Jasna, Miša, Miroslav i ja. Nakon što smo izmijenili međusobno domaće jabuke kojima se svi hvalimo, promijenili smo rutu s obzirom da je Miroslav vidio najavu lova u području kojim smo prvobitno htjeli
20.10.2013. Iako bi neiskusne izletnike ovakav naslov priče mogao odvesti na krivi trag i skupljanje plodova, zbog kroničnog nedostatka vremena – odlučio sam sklepati priču po skraćenom postupku. Na potpuno praznom “parkplacu” Jankovac okupla se dobro poznata ekipa umilnih lica: Jasna, Bigi, Vesna, Ivona, pojačana Borisom koji je novopridošla šapica ili bolje rečeno šaponja i dakako moja malenkost.