Znate onu staru narodnu “Kad miševa nema, mačke i psi kolo vode”?! 🙂 Tako je to nekako danas i bilo… Dio Šapica i Šaponja u građevinskim je radovima, dio na poslu, dio u fazi mirovanja po nalogu liječnika, dio…ehhh.. svakakvih isprika se naslušah… a priroda
12.03.2012. Doba je godine kada cica-mace pokazuju svu raskoš i privlače pozornost. Na Papuku smo danas imali čak dvije cica-mace, jednu u našoj maloj skupini, nadaleko poznatoj kao “Šapice”, a druga je iz skupine vrba obasjanih suncem, na onoj velikoj čisti što se nalazi na pola puta od Nevoljaša do Lapjaka. Da, upravo tamo u neposrednoj blizini novoizgrađene lovačke čeke, na mjestu gdje preko ljeta ima najviše šumskih jagoda, malina i kupina… Mlađahni i vazda raspoloženi Dejan isplanirao je ovu
26.02.2012. Ne znam kako se vi osjećate poslije skoro 10 sati hoda ali meni je osvajanje 16 stuba koje vode na kat, izgledao poput završnice uspona na Mt. Kilimanjaro. 😉 No dobro, uspio sam već bezboj puta osvojiti tu moćnu planinu, ali nije na odmet primijetiti kako večeras baš ne ide sve kao podmazano. 🙂 Sve mi se čini da su mnogi upravo zbog fizičkih napora, mudro odustali od pohoda “Jankovac – Zvečevo” zbog čega ih sud časti – diskvalificira
22.01.2012. Iako je jutarnja kiša pokušala pomrsiti naše planove za još jedan pohod – ne nismo se dali, te smo se spremno uputili na naše redovito polazište Jankovac. Putem, suncem obasjani stižemo do šarenog stupa gdje nalazimo razbijenu tablu lovačke udruge, a kako smo mi savjesni, spremno smo se bacili na posao i popravili… Ah, kako je fora raditi dobra djela! 🙂 Nastavljamo prema Češljakovačkom visu ali smo odlučili obići i poznatu Jamu Suhodolku, oprezno smo se približili jami zabilježili par snimaka i nastavili
15.02.2012. Iako su ovoga puta izostali sveprisutni Našičani, dio Požežana, Slatinčana i mister Matas iz najvećeg grada Slavonije, sa startne crte u Velikoj krenulo je 15 ISPO-vaca, muških, ženskih, mladih i onih koji se tako osjećaju (čitaj u najboljim godinama). 🙂 Ako vam odmah sada priznam da je sedam sati hodanja Papukom prošlo u tren oka, zasigurno ćete pomisliti ili naglas izreći jedan od ponuđenih odgovora: svaka čast ISPO ljudi; ovi su skroz naskroz ludi; žao nam je što nismo
08.01.2012 Khm, khm…. Ako me pamćene služi bilo je to 8. siječnja 2012. godine. Sjećam se kao da je danas bilo… Eh, čudna su to vremena khm… Bio sam mlad i jak (ne zaboravite da je za starca 50 godina mladost) a zima kao da je zaboravila doći i samo su planinari imali čast uživati u zimskim radostima. Već su tada mnogi kontinentalci zaboravljali rijetke susrete sa snježnim pahuljama, grudanjem, sanjkanjem, skijanjem, bordanjem, spuštanjem niz
01.01.2012. Za potpuni užitak u Novoj godini nije dovoljno poželjeti: sve najbolje bližnjima, odgledati kakav akcijski film i poći na ranojutarnji počinak. A ne, to nikako! Potrebno je obaviti sve pripremne radnje za odlazak u planine, a zatim na nekoliko sati, od 04:00 – 09:00h, uz petarde i rakete – odmoriti pospane okice i umorne nogice. S obzirom da tradiconalni novogodišnji pohod započinje u 10:00h na Jankovcu, umjesto standarnog zijevanja i “spavaaa mi seee, pusti me još samo malo” poslije
26.12.2011. Zadnji ovogodišnji ISPO započinjemo na lokaciji “Vučjak kamenski” riječima: “Sretan Božić” uz obvezatan smiješak, stisak ruke i milovanje okicama. Stara i dobro poznata lica, i ona nova nikad viđena na ovakvim pohodima. Šapice su, iz slatinskog kraja, došle sa nekoliko novih lica: Petar, Matej i Mislav svi do jednog kršni dečki iz obitelji Nedić, a zatim i Vlatka. Kada tome zbrojimo one iz stare ekipe: Ivona, Darko, Mario i Miša dođemo do broja 8! Zlobnici će primijetiti da se
04.12.2011 Iako početkom prosinca na Papuk treba krenuti pod punom planinarskom opremom (zimske gume, lanci, lopata, jakne, šalovi, rukavice, kape, gamaše, šibice, sjekira i slične sitnice) ovoga puta nosimo samo lagane majice i prsluke za rezervru. O da! Globalno zatopljenje uzima danak. 🙁 Nema snijega, nema na daleko poznatog jankovačkog slapa, točnije nema niti jedne kapi! Skakavac je odavno presušio i poput Dunava i Save očekuje kišu i snijeg.
23.10.2011. Iskreno, nije mi baš drago preuzimati pero od onako dobrih pisaca… vjerojatno je to jedan od razloga zašto ova priča kasni za pohodom i zašto će biti zbrda zdola kratka. 🙂 Stoga, molim one koji zabušavaju, da obuju gojzerice malo češće. 🙂 Od prvotno planiranoga plana, da obiđemo Stjenjak, odustali smo zbog kiše i nedostatka ljudi koji su pokrenuli tu inicijativu. Umjesto 6-7 sati hoda, odlučili smo se na malo lakši đir, i pohod do Javora “s druge strane”…