Uzavreli 1. srpanj

Nije zakuhala samo mladenačka krv, isto se dogodilo sa morem, rijekama i jezerima. Baš svugdje su ljudi i zvijeri tražili rashlađenje kako bi se bar malo spustila tjelesna temperatura, a samo su šume i gore našeg kraja mogle izaći na kraj sa opakim sjajem Sunca i osigurati nam ugodnih 28 stupnjeva Celzija.

Šapice (ona i ja, a tko bi drugi) su kao i uvijek iskoristile trenutke odmora, bez obzira na iznimno visoke temperature, za pohod na Papuk. Uživali smo u debeloj hladovini, iako smo planirali brati borovnice na kraju smo se sladili šumskim jagodama i divljim malinama, koji ima u obilju… 🙂

Od Anđine kolibe smo skoknuli do vrha Koprivnatog brda kako bismo zakopali malu ali slatku PVC posudici i log za turbo popularnu pustolovnu igru Geocaching, a potom smo odjezdili do vidikovca na Mališćaku gdje smo pronašli skriveno blago koje su postavili naši prijatelji iz Mađarske.

U planinarskom skloništu na Mališćaku smo odspavali dobrih pola sata (ja na klupi, Iv na mahovini iza kuće) a potom smo laganim korakom skoknuli do Orahovih voda gdje je voda na otprilike +8°C i malčice se osvježili prije uspona na Ivačku glavu. S Ivačke glavice smo se sjurili starim šumarskim putem koga su vrli devastatori što sebe nazivaju šumari pretvorili u nešto neprepoznatljivo ali još uvijek upotrebljivo za hodanje… Čak su i poznate drvene supiće (markacije) iz doba Franje Ferninada polomili. 🙁

Da skratim ovu baladu… Mi smo bili, niti četiri litre vode nismo popili, slatke plodove smo klopali i zadovoljni se vratili u civilizaciju gdje nas je dočekalo paklenih 38°C!

Ako još uvijek niste zbrojili dva i dva – reći ću da još uvijek ima nade za sve nas ako svaki čovjek na Zemlji posadi 10 stabala, a vrli šumari smanje malo perforaciju i počnu voditi brigu ako ne o plućima planeta onda barem Slavonije. Dok se to ne dogodi, ugasite vražje klime i hajte u nedjelju sa nama u planine! 🙂

Miša Nicinger

2 comments

  • Ivica

    vjeijeme tece i mjesec, ne onaj iz svemira vec srpanj, vec kuca svoje zadnje minute. Ja uzaludno, vremenom otvarm ovaj blog da bih citao o vasim zgodama i planinarenju ali evo, nema tu nista novoga.

  • Ivica

    Vislje oc Velebita!

    Bilo je to jucer. Digli smo se jos prije zore da cekamo prijevoz sa turisticke agencije da dodu po nas u hotel. Isli smo na Planinu i tamo goro cijeli dan je padao, padao i vec na kraju dana jos uvijek, za mene vec dosadan snijeg. Marcija i ja smo bili na izletu na skijaskom podrucju velegrada Santiaga prijestolnice Cilea. Marcija se je jako veselila tom snijegu sto je padao i sve ostaljao u bijelom. Sa autom iz centra grada do skijaslog podrucja, treba odprilike dva o pol sata i lanceve na kotacima. Sad je ovdje jos uvijek zima. Prema dole sa skijama ako bog pomogne je lijepo, ugodno i veselo i bez velikog umoravanja, a natrag bolje reci prema gore, sa ne tako malo “peneza” se moze ici sa zicanicom toliko koliko god zelis (ona radi bez prekida do 4 poslije podne. Ah, jucer bas nije bilo tako, naime ona je stala tokom citavog jednog sata radi loseg vremena. Za prema gore, bez skidanja skija, ukacis medu noge neko visece sjedalo na vlatitim skijama na ides prema gore. Svu robu ili bolje reci odjecu za skijanje, a cak i ucitelja koji moze biti i privatan, mozes sebi ugovoiti. Ah da, to skijasko polje se zove “Kolorado” i nakazi se na odprilike 3000m nadmorske visine. Na kraju eto to, Marcija moja brazilska hrvatica, sad vec moze reci da je vidjela kako pada snijeg.Ipak mislim da bi bilo pristanije da ga je mogla vidjeti negdje u Hrvatskoj.

    Marcija i ja, danas smo bili na jednom od mnogih brijegova koji se dizu uz ovaj mladi velegrad, zelim da istaknem, koji ponosno i uvjerljivo pokosi zemljotresima. Taxi nas je odveo do gore a spustili somo se dole sa zicanom zeljeznicom. Grad Santiago se raste brzim ritmom u jednoj dolini okruzenoj sa planinama Andskog masiva. To brdo gdje smo bili inace je u jakoj upotrebi amaterskih sportasa, jako monogo onih koji voze bicikl. Sjetili smo se Novog Ivoninog e Misevog projekta to jest, da prevale otprilike 1200 km na tom vozilu, pa vam zelimo uspijeh, zadovolstvo i naravno da smo vam malo i zavidni.

    Danas kad smo se vracali u hotel sa tog izleta, pred nama je vozila jedna limuzina sa Hrvaskim Narodnim Simbolom prilijpljenim na njenoj straznjici. To me je jako razveselilo pa sam si zazelio jednu takvu priljepnicu. Recite, dali mi je mozete poslati.