22.11.2015. Na prvi ovogodišnji snježni pohod prijavilo se čak četvero planinara: Davor, Velimir, Mira i ja. Nažalost naš se vodič zbog bolova u kralježnici – odjavio i prije no što je krenuo iz Osijeka, a Velimir je na pola puta odustao i vratio se u Bistrince. Moram priznati da je u 08:00 sati, u Slatini sve izgledalo: lijepo, krasno, tiho i mirno. Plus šest stupnjeva, bez kapi kiše i naznake onoga što se događa iznad 400 m/nm. Pred Orahovicom počinje
08.11.2015. Prije svega moram reći, da mi je neopisivo žao zbog promjene mjesta okupljanja, jer su Mario i Gogo došli na prvobitno zakazanu lokaciju (na izlasku iz Duzluka), i u konačnici hodali sami. 🙁 Naša se mala planinarska družina već dugo vremena pokušava oporaviti i ekipirati, stoga ovakve situacije jednostavno nisu prihvatljive! Nadam se da će nam dečki oprostiti i pojaviti se slijedeći put na startnoj crti, ali istovremeno i pratiti naše najave (i promjene planova) na FB i ovdje,
23.09.2015. Već godinama, na prvi dan jeseni uzimam slobodno i tumaram po Krndiji. Dok čekam prvi mraz koji će omekšati šipak i pretvoriti ga u slastan zalogaj, skupljam prve ovogodišnje kestene. Isprva uživam na Oršuljici i Malom visu, a zatim bacam jedan pogled na Orahovicu, Vidikovac na drugoj strani i vrh Oštra glava. Iako je vrijeme gljiva, nisam imao sreće napraviti serijal fotografija na tu temu, jer ih nema. 🙁 Vjerujem da bi Miroslav najviše uživao u pogledu na sve
12.09.2015. Prije svega zahvaljujem se što je pohod premješten na subotu nakon šestogodišnje tradicije planinarenja samo i isključivo nedjeljom. Nakon prvotnog šoka i spoznaje da je u Virovitičko – podravskoj županiji poprilično hladno, u subotu, 12.09. osvanuo je prekrasan sunčan dan. Unatoč većem broju prometnih znakova koji signaliziraju zabranu prometovanja u smjeru Velike, četiri auta hrabro su se zaputila na Prijevoj odakle i započinje ova naša priča. Mira, Jasna, Miša, Davor, Bigi i ja nakon pregršt poljubaca i zagrljaja i
23.08.2015. Varate se ako mislite da nisam vrbovao novopridošlicu (Mira iz Orahovice) na pisanje ovog teksta. Unatoč urođenom šarmu (koji sve više blijedi), nisam uspio uvaliti obvezu izvještavanja i vrbovanja novih planinarskih kadrova. 😉 Vjerujem da bi bilo interesantno čitati mudre misli iz nekog drugog izvora i prespektive. No, kao što rekoh – nije do mene. Ekipu sačinjavaju ravnodlaki: Davor i Vesna, rundavi: Mira i Jasna, i kratkodlaki (čitaj ošišani): Miša i Bigi. 😉 Cijeli dan imamo vrijeme onako “pravo
02.08.2015. I tako, poslije 9 mjeseci čekanja – ostvarila se želja našeg vodiča (Davor Matas) da šapice osvoje jedan od manje poznatih vrhova – Bazova glava 773m/nv. Istina, prošle godine (vidi najavu od 23.11.2014.) je Davor imao namjeru povesti ekipu na B.G. ali se iz nekog razloga tijekom pohoda plan mijenja i završavamo na okolnim vrhuncima. 🙂 Ovoga puta ekipu tvore mnogobrojni Osiječani: Davor, Ivan, Jasna, Dino i Vlasta i malobrojni Slatinčani: Jasna, Bigi i moja malenkost. Endomondo kaže da
31.05.2015. Ovaj izlet je zamišljen i realiziran kao „laganica“ obilaska bližih i poznatih lokacija oko Orahovačkog jezera. Na jezeru (i oko njega) se pojavila manje-više poznata ekipa: Vesna, Jasna, Jasna, Davor, Sandra te jedna nova faca: Saša. S obzirom da je ovo „preživio“ možda i bude nekakav planinar od njega. Nisam spomenuo Bigija, koji se jako radovao (posebno ručku) i neprekidno trčao po šumi. Nažalost, Davor još uvijek nije u mogućnosti duže hodati s nama, tako da nas neposredno pred
29.03.2015. Evo dragi naši, 20-minutni video zapis se još uvijek podiže i procesuira, poslije čega slijedi upload preko 100 komada fotografija. Iako umoran i sijed tj. blijed 😉 pišem ovo izvješće za sudionike pohoda i sve vas gladne informacija, što sjedite ispred malenih ekrana, i maštate o zajedničkom znojenju sa nama… To što nemate kondicije, hrabrosti, opreme, vremena ili imate prečeg posla od planinarenja – e to nije naš propust. Tko zna možda s jednom, nekad, negdje i vi pojavite na startnoj
Na Šaševo u drugom pokušaju kreće nas samo troje: Jasna i Vesna iz Slatine, i moja malenkost. Sa Zdenčine put nas vodi cestom prema planinarskoj kući Šaševo (d o s a d n o). Mali bezimeni greben koji se ukazuje nakon par stotina metara idealno je mjesto za isprobati i vidjeti što to tamo gore ima. Otkrivamo jako lijep greben nalik Uskovcu, vrlo uzak na vršnom djelu i jako strmih padina. Krivudamo, ne žurimo nigdje, ne moramo se držati najavljenog puta.
U zimskim pohodima nam je već postalo pravilo da malo mijenjamo ili skraćujemo dogovorene rute sukladno stvarnoj situaciji na terenu. S obzirom da su neki već najavili svoj nedolazak, mi i Davor smo u rano nedjeljno jutro se dogovorili da ipak odemo malo prohodati, bez obzira na najavu kiše. Kao što smo i mislili, kiša je na trenutke padala, no ne tako jako tako da kabanice nismo ni vadili iz ruksaka. Najteži dijelovi su bili spuštanja s vrhova, što zbog snijega koji se topi i jako se kliže, što zbog lišća na blatnjavom tlu. Počeli su se pojavljivati i prvi vijesnici