Raskiseliše li ti se opanci

08.11.2020.

6 km bajsom u smjeru Baranje i stigoh na usamljeno mjesto gdje se ljetos okupila lijepa brojka trkača na Močvara trailu. Stalno mi se nameće riječ “močvarenje”, ali kad sam se malo raspitala što sam propustila dok sam se bezbrižno brčkala u moru, dođoh do zaključka da je to bilo “mrcvarenje”. 🙂

Moje močvarenje danas je krenulo kroz maglu i to doslovno. Figurativno sam bila jedna od gusaka samo što nisam gakala nego dahtala k’o žedno pseto (da ne kažem pseto u ženskom rodu). Srećom da su zrakom lebdjele kapljice vode i ledeni kristali pa su me napojili k’o žednog u pustinji.

Fotka “pogled s cestovnog mosta u smjeru istoka” inače otkriva prekrasan pogled na Željeznički most i dio Podravlja, a sada, samo moja glava kao dokaz da, iako u magli još uvijek ima života u Gradu na Dravi.

A da ima života dokazala mi je grupica biciklista koji su jureći novom biciklističkom stazom umalo projurili kroz mene jer im je širina staze od 3m (?) ipak bila preuska. No isprike u vidu osmjeha, omekšali su moje srce koje je već bilo negdje u šumi čeznulo za druženjem s tišinom.

Dio asfaltirane staze kojom je prolazio M. trail je danas izgledao poput avionske piste, pa sam bila u nedoumici uzletjeti njome ili samo nastaviti vožnju do Biljskog jezera. Odlučih se za potonje pa neka trkohod započne.

Nimalo zahtjevna, ali vrlo atraktivna staza uz Staru Dravu dovela me do šume gdje me zapljusnuo miris jeseni, lišća, i Smrdljivih Martina. Kako su oni postali kućni ljubimci, već sam i navikla na njihov miomiris pa mi nije zasmetao. I dok ovo tipkam, očekujem barem jednog koji će se noćas bezglavo zalijetati u zidove sobe i svojim krilima mi svirati nježne ljubavne note.

Čarolija prirode narušena je već nakon par stotina metara s hrpetinom razbacanog smeća. Vragec mi nije dao mira, pa sam morala poslikati i gle čuda, vidjeh da tu ima korisnih stvari. Npr. staklene teglice za zimnicu. Žalosno mi je gledati to, a znati da ih ljudi masno plaćaju kako bi imali u šta staviti fine pekmeziće, džemove o smokava, ajvare, kisele krastavce i razne vrste čajeva. Eh, da! Lijepa naša stvarnost.

Vrlo brzo sam stigla do konjičkog kluba “Capistro”. Nekoliko riđih ljepotica i ljepotana nisu bili spremni za poziranje jer sam ih uplašila trčanjem, ali sam ipak odlučila zastati, umiriti disanje i pokazati da dolazim u miru. Vrijedilo je! Ugostili su me, frknuli i polako mi prišli. Fotografija je bila nepotrebna. Slika u glavi je neizbrisiva.

Močvareći dalje prema Kopačevu, s vremena na vrijeme zastajem, fotkam i slušam tišinu. Predivno zvuči. Povremeno se začuje pokoji fazan, poneka ptica i kapljice što s lišća klize na tlo. Kormorani i patke što sam putem sretala, na pristojnoj udaljenosti su mi pokazali da sam smetalo. Jedino tko je prpošno pozirao bila je žaba. Ona se nije dala ometati iako sam k’o curica viknula kad sam nogom kročila blizu nje.

I dok tako traje moj trkohod, primjećujem neobično poveći broj lovačkih čeka. Imaju čak i kućni broj. Nedaleko od jedne takve, na velikoj lovnoj čistini uočila sam dvije mrtve lisice. Kralj našeg Parka Prirode, cijenjeni Štekavac kraljevski je trgao komade jedne od pokojnica dok me nije uočio. Izgledao je zastrašujuće tek onog trenutka kad je poletio. Nije ni došlo do pokušaja fotografiranja jer sam se sledila od straha i zavukla pod jednu od maloprije spomenutih čeka.

Gledajući kako su lovci vrlo vrijedno očistili lijepu kvadraturu oko svake čeke, i imajući na umu da su upravo to njihove radne akcije, pitam se, imaju li radne akcije prikupljanja otpada u lovištima koja smatraju svojima!? Zar je moguće da nikom od njih ne smetaju te gomile opasnih stvari gdje živi i hrani se divljač koju upravo oni love. Zar tu ne izvire opasnost od zaraze!? Ili samo stave masku na lice misleći da će ih tako ‘šteta’ zaobići. Ove dvije lisice potencijalni su izvor bjesnoće i umjesto da ih zakopaju, ubijene su ostavljene na milost drugim životinjama i psima iz obližnjeg sela. 🙁

I da kraj ovog močvarnog trkohoda ne bi bio dosadan, upala sam i zapela u kaljuži. Poželjela sam da na nogama imam opanke, jer mi u tom slučaju noge ne bi bile mokre. Režući sama na sebe, sjetila sam se Ćopićeve Ježeve kućice u kojoj jednu od glavnih uloga ima pokojnica iz moje priče.

Srećom da ne živim u području gdje bih mogla susresti i ostale aktere iz Ćopićeve priče. Jer ako trzam na žabu (a uopće ne mislim da bi se mogla pretvoriti u princa) što bih tek da vidim neko drugo stvorenje.

Iva Smoljan