Močvara trail 2020.

23.08.2020.

Nakon dugo vremena, ozljeda me spriječila u naumu, tj. utrka za koju sam bio posebno nabrijan i spreman “Žumberak Trail” je nažalost pala u drugi plan. Iako sam se oporavio, željena kondicija je ostala daleko iza, a sve ispod 50 milja na toj utrci me nije zanimalo. Odluka je pala na još jedno kolo Slavonsko Baranjske Trail Lige, ovaj put Močvara Trail.

Vrijeme užasno vruće. Iako, na startu nije izgledalo tako. Odmah sam povukao punom snagom u namjeri da dok još ima svježine stvorim prednost i poslije samo održavam. Plan je uspio, izlaskom na peti km, točnije na nasip, imao sam više od 500m prednosti. Nasip bez hlada, nepregledno dug bio je prava pržiona, kako su neki rekli, umjesto Baranjske močvare dobili smo Baranjsku pustinju.

Na tom djelu usporavam s namjerom držati konkurenciju pod kontrolom, ali njima je bilo još teže jer iako sporiji tempo nastavio sam praviti razliku koja je ulaskom u prekrasni krajolik Kopačkog rita iznosila već cca 2 km.

Trčanje po drvenoj stazi, pravom malom labirintu bilo je osvježenje prije svega za psihu a manje za tijelo. I onda rutinska završnica, 6 km do kraja uz Biljsko jezero. Ulazak u cilj ležerno, bez većih znakova umora. Iako je prva pozicija uvijek zadovoljstvo, ovaj put sam bio malo razočaran nešto lošijom konkurencijom jer je utrka od starta do cilja bila totalno nezanimljiva. Nažalost vrućina je nekoliko kvalitetnih trkača odvukla na kraću dionicu (10 km).

Sveukupni dojam nije loš, pogotovo jer sam odlučio odustati od Žumberak traila. U ovom stanju tamo ne bih imao šanse, pad forme je i više nego očit.

Damir Kligl

Presuha i prevruća močvara

Kad vam netko kaže idemo u Močvaru odmah imate slike blata, vode, hrpe lopoča, šaša i sve nešto ljigavo. Nas je, naime dočekala presušena močvara s jednom malom barom i rukavcem. Na putu do startne linije smo se vjerovali ili ne izgubili. 🙂

Naime adresa navedena na web stranici (Mali Sakadaš) nije se mogla naći na navigaciji. Jedni su rekli ma to ti je u PP Kopački rit, a drugi su nam rekli da je to u veslačkom klubu jezera Bilje (odmah pokraj lubeničara). I tako je i bilo sva sreća da smo krenuli 30-ak minuta ranije. Stigavši na startno mjesto (na samom ulazu u Bilje iz smjera Osijeka) odlazimo pokupiti startne pakete koji se u ovoj korona krizi sastojao od maske i startnog broja.

Eh, da Korona je nekome majka, a nekome maćeha. 🙁 Ljudi bi rekli da grintam bezveze, a poneki da nemam pravo glasa jer nisam među vodećima. No, bilo kako bilo start paket je bio izuzetno skorman.

Duga utrka na 21 km je startala ranije kako ne bismo stvarali gužvu na startu, a ipak smo mi puževi za njih. Sukladnom propisima ove NOVE situacije nismo imali dostupno osvježenje na stazi u čašama samo točenje u bočice/bidone. Sva sreća da je bilo samo +38°C, a na suncu i više. Na uvodnom brifingu sam bila šaljiva kao i inače, a organizatori su se zaprijetili da će me diskvalificirati jer sam po njihovom pitam previše! A samo sam pitala što je to rukavac?!? Nisam ih shvatila preozbiljno jer ionako suvereno čuvam začelje..- Bolje ja nego ovi profi trkači… 😉

Na terenu sam očekivala blato, bare, a dočekao nas makadam i prašina. Trčali smo skoro u najtoplije doba dana, dok sunce nemilice prži. Hlada nije bilo ni za lijeka, a komaraca zato za izvoz.

Na stazi susrećem ribiče i dobacim “jel grize?” a dobijem odgovor “samo komarci”. 🙂 I tako su komarci danas dobili fast i slow food ovisno koga su gricnuli. Sigurno ali polakooo sam se dovukla do cilja. Nije da je rezultat za pamćenje i čak nisam zadnja, ali nisam odustala. Vrućina, slaba kondicija sve je to preduvjet za loš rezultat ali vrijeme ne možemo mijenjati samo raditi na sebi. 😊

Pri povratku na stazu saznajem da je Miši opet puknuo mišić, brzo kontaktiram organizatora šalje mu se pomoć. Koju on odbija jer želi se dovući do kraja. Ovo je valjda jedina utrka u kojoj je njegov “pace” lošiji od mog 🙂 nije da baš fer ali bitno da je završeno.

Marija Bešlić

Ruptura mišića 2. put

Kad niste prvi, a ni zadnji – najlakše je kukati i/ili kriviti sve druge, za vlastiti neuspjeh ili manjkavosti na stazi ili organizaciji. Srećom, ovo je izvješće obogaćeno viđenjem jednog pravog trkača (bravo Damire), koji pobjeđuje i kad nije u formi. Joj mene joj! Što bi tek bilo da je u top formi. 😉 Osim toga u zadnje vrijeme Marija preuzima na sebe teret piskaranja ovih izvješća što mi daje prostora za spavanje i odmaranje. 🙂

Jučer saznajem da su naši organizatori iz Žutog šešira (Petar Sokčić i Dario Majetić), samo dan prije odradili 83km na Žumberak trailu. Respekt! A što se Močvara traila tiče… Eh… Doručak i ručak samo za komarce. Istina nema ih dok trčite, a kad stanete iz nekog razloga (mene je zaustavila viša sila na ~16,5km). Tada se u roku “odmah” vide razmjere katastrofe tj. njihove brojnosti i svireposti. Nije za pričati, a nije niti moguće opisati tu strahotu. Zadaju na desetke istovremenih uboda, a da su vam ruke vezane, vjerojatno bi ih to učinilo na tisuće.

Neko je rekao da su komarci jedina zaštita prirode od čovjeka! Da ih nema ljudi bi sve devastirali i zagadili. Pokraj Biljskog jezera ima strašno puno smeća, neopisivo puno! Tuga brate, tuga… 🙁

Damiru Kliglu kapa do poda, na ludom tempu i 1. mjestu u neljudskim uvjetima… Čestitke i dečkima koji su ga pratili: Srđan Rodić i Hrvoje Bašić, su baš opaki momci… Cure su bile sjajne: Vesela Brajković (nju sam pustio) :-), Helena Vonić i Jasna Plemeniti… A nisu bili loši ni ovi na 10km: Luka Gjajić, Antonijo Dujmović i Krešimir Žagar. Sjajne su bile cure: Vesna Janković, Ivana Petrović i Tanja Štulić. Lako je njima kad su zgodne. 😉

Zbog rupture mišića moja malenkost je sa 10-te pozicije pala na zadnju, ma najzadnju… 🙁 No, dobro je – biti će gore. 🙂

Organizacija utrke je po standardima Žutog šešira i AK Maksimir. Ovoga puta smo imali i bolest kretenskog naziva COVID-19 o kojoj se samo priča, a nitko je nije vidio, niti od nje obolio ili umro. Crk’o dabogda onaj tko je izolirao taj virus, naslikao ga i tko je prvi put objavio tu budalaštinu, a svi koje se na tome obogate neka gore u paklu…

Uglavnom SBTL je sinonim za vrijedne volontere (koje uvijek hvalim jer se znoje zbog nas), zatim za brze i ona manje brze trkače, lijepa mjesta, prekrasne ljude, užitak u prirodi, preživljavanje u borbi sa nedaćama na putu. Katkada je to blato, često opaki uspon, ponekad duboka voda, dosadna kiša, mokri snijeg, neravno oranje, oštre kupine, otrovne koprive… Sve u svemu nešto nove, bilo je povremeno povjetarca, imali smo nekoliko stotina metara po uređenom dijelu Kopačkog rita i na kraju (pre)skupi ručak u Bilju.

Barem da je padala kiša i pretvorila nam stazu u močvaru – to bi bilo ono pravo…

Sve što vas može biti zanima sa ove znojne manifestacije potražite u našoj foto galeriji i video zapisu. Marija je osim teksta priložila i fotke sa starta “Velike močvare”, i kasnije fotke i video zapis sa proglašenja pobjednika, kojem nažalost nisam prisustvovao.

Lijep pozdrav svima, vidimo se dragi moji, s nogom ili bez. 😉

Miša Nicinger

Rezultati: