U kratim crtama – Šapice i kad nisu na planini vrijedno rade u podnožju. 😉 Za razliku od hrabrih i odvažnih Našičana (Gabrijel & Željko) koji su pokušalio forsirati greben Sokoline od Slatinskog Drenovca do Ivačke glave i odustali jer je snijega već tada bilo najmanje 100cm, a sada vjerojatno i više.
05.02.2012. Možda će vam naslov priče zvučati pomalo ofucano i izlizano, ali vjerujte mi na riječ nije tako. Slatinsko prigorje predstavlja pravu malu kliniku za pluća, srce, krvožilni sustav i glavni je čimbenik u borbi protiv: depresije, dijabetisa tip 1. i tip 2., arteroskleroze, pretilosti, anemije i bulimije. Za sve te lijepe zdravstveno dokazane činjenice ne trebate takoreći ništa! Dovoljne su jeftine planinarske cipele i po ovakvom dubokom snijegu famozne gamaše. I to je to! U nedostatku nekolicine dragih, pronađite
25.12.2011. Dok blagujemo standarno preobilni božićni ručak razmišljam o višku kolograma i potrebi za potrošnjom tih uistinu nepotrebnih kalorija. Ivona mi čita misli i predlaže božićni pohod slatinskim prigorjem. U tren oka pristajem i grabim još jednu porciju prasetine i francuske salate. 🙂 Prije toga pozivamo ostatak ekipe na grupno znojenje i uzdisanje. 😉 I zamislite nitko, baš nitko se nije opremio i pojavio na startnoj crti. 🙁 Samo pola sata kasnije hodamo put slatinskog prigorja i pjevušimo haj ho,
U subotu, 11. lipnja 2011. godine, obronke Slatinskog prigorja, povodom “puta u nepoznato”, posjetili su osječki planinari. 73 planinara, iz najbrojnijeg i jednog od najstarijih slavonskih planinarskih društava, HPD Bršljan-Jankovac iz Osijeka, tijekom četverosatne planinarske ture obišla su skijalište Tominac, izletište Bunarić, jezero Javoricu te slatinske vinograde, iz kojih su se spustili u grad.
Napokon smo krenuli sa lokalnim šetnjama. Priznajem, moj je propust što nismo i prije, ali nikako da nađem vremena subotom i okupim ekipu. Ipak, da nema malih planinara iz vrtića, koji me svaki put, kada se vidimo, pitaju “Kada idemo?” možda bi još duže čekali.
13.11.2010. Hoćemo li? Kuda? Kada? Slatinski dio Šapica opet je krenuo na subotnje šetnje po okolici grada, točnije, Slatinskom prigorju. Ujedno, to je bio i test izdržljivosti za moje, tek zaraslo stopalo. Moram priznati, dobro je podnjelo četri sata hoda i trčkaranja sa tri neumorna klinca, dva psa i jednom mamom 🙂 Po zacrtanom planu i programu, gle čuda, bez kašnjenja, krenuli smo oko 10, od Brežića (brdo kod “Repićevog odašiljača”) u šumu. Fran, Matija i Jurica, uz Lulu i
03.04.2010. Ideja o “lokalnim subotama” napokon je krenula u realizaciju. Obzirom da su nam nedjelje rezervirane za ISPO i/ili Papuk, gdje hodamo 7-9 sati, odlučili smo subotom okupiti zainteresirane Slatinčane, te za početak hodati našim Slatinskim prigodjem. Kad “ojačaju” bacamo se na dulje ture 🙂 Ipak, neka se zna da Ivačka glava nije nepoznanica malim Šapicama. Kojima? Čitajte dalje… Slatinski forum se uhodao pa smo u tren oka dogovorili tko, što, gdje, kada.. Neki najavljeni nisu došli, a neki su
16.01.2010. Velika prednost našeg lokalnog prigorja se prije svega ogleda u blizini, a zatim u kraćem, jeftinijem i jednostavnijem dolasku i odlasku. Kada pohodimo brda i planine izvan prigorja, treba ranije ustati, voziti se autom, odraditi pohod, a onda u povratku slijedi presvlačenje, uspavljujuća i beskorisna vožnja. U konačnici još slijedi raspremanje, čišćenje i pranje auta. Jedino Ivona uživa dok traje radijska emisija Vrijeme vinila, sve ostalo svodi se na stani-kreni, lijevo-desno, i ubrzaj-koči. Danas smo zahvaljujući svevišnjem dobili u
09.01.2010. U srijedu, 6.1. trebali smo napraviti đir Slatinskim prigorjem, ali zbog kiše, koja je tijekom jutra padala, otkazali smo susret. Danas nismo dali kiši da nam uništi dogovor, pa smo se, unatoč kapima koje su nagovještale dugotrajno rominjanje, upustili u kišno-blatnjavu avanturu. Sa ekipom iz istočnog kvarta, u sastavu Branimir, Maja, Vlatka, Vanja, Jasenka te Zara i Benny, nalazim se kod (bivšeg) motela, te krećemo u šetnju. Vlatku, Vanju i Jasenku već znate, a Branimir i Maja došli su
20.12.2009. Od gupčeve ulice do startne pozicije ima 20-tak minuta hoda, probijamo se uglavnom lijepo očišćenim cestama i pločnicima, i tek povremeno gazimo duboki snijeg na mjestima gdje ne žive ljudi ili zimska služba nema mogućnost aktivnog sudjelovanja. Može se reći kako ove godine zima nije uspjela iznenaditi zimsku službu i komunalne djelatnike, svi su nekako na visini zadatka, i ciča zima i vrijedni čistači – svaka čast. 😀