Naša mala klinika

05.02.2012.

Možda će vam naslov priče zvučati pomalo ofucano i izlizano, ali vjerujte mi na riječ nije tako. Slatinsko prigorje predstavlja pravu malu kliniku za pluća, srce, krvožilni sustav i glavni je čimbenik u borbi protiv: depresije, dijabetisa tip 1. i tip 2., arteroskleroze, pretilosti, anemije i bulimije.

Za sve te lijepe zdravstveno dokazane činjenice ne trebate takoreći ništa! Dovoljne su jeftine planinarske cipele i po ovakvom dubokom snijegu famozne gamaše. I to je to! U nedostatku nekolicine dragih, pronađite par mrskih ljudi s kojima ćete se zajedno znojiti & uzdisati i vaša tjelesna & duhovna obnova može početi.

Kada nedjeljni boravak u “Našoj maloj klinici” prevedemo u razumljiv oblik dolazimo do vrlo respektabilnih 300 minuta pohoda Slatinskim prigorjem pri -12°C u društvu šapice: Mirjane, Daše, Ivone i samo jednog šaponje, koga na filmu nećete vidjeti zbog prevelikog egoizma (čitaj napuhanosti i velike glave) i premalog kadra. Za vjerni prikaz takvih tipova nam treba XXL kamera. 🙂 Drugim riječima Ivona je fotografsku kameru zamijenila daskom za daskanje, tj. bordom za bordanje i nema niti jedne jedine moje fotke, što i nije neka šteta…

Ako želite vidjeti snimatelja glavom i bradom – vrijeme je za aktiviranje! Kupite nešto malo cipela kod Zlatka Rabika (cca 300kn) ili u nekom izvikanom OS i ZG dućanu (od 750 – 1500kn), kapu i rukavice u kineskom dućanu (cca 40kn) i nabavite kakvog malog i preslatkog Panasonica, Canona, Nikona ili Pentax-a (cca 1000kn) i raspalite u planine jer tamo (kao što znate) nema zime… Susret, autogram i 10-ak sekundi u kadru su vam zagarantirani. Tko želi više od toga (konzalting ili vodiča) neka se predbilježi i uplati 300kn za prvih sat vremena, svaki dodatni sat 150kn u koracima od 30 minuta. Uzbuđenja svake vrste su vam zagarantirana! 🙂

Odluku o pohodu na lokalna brda i doline, točnije Slatinsko prigorje, donela je Šapica Ivona, a tko bi drugi? – iznenada i tako reći iznebuha zbog velike nesigurnosti i sveopće neizvjesnosti koja bi nas mogla dočekati u Slatinskom Drenovcu i/ili na putu do tamo. Tko zna kakva je cesta, ima li mjesta za parking i taka nataka (makedonski). Stoga ne čudi da smo odlučili ostati u blizini kuće i cijeli pohod odradili od kućnoga praga okolo-naokolo…

Putem smo susreli mnoga rumena i nadasve simpatična lica, sve do jednog aktivne ili bivše Šapice: Mario na usponu do kućnoga praga, Jasenka, Vanja i Jasna u šetnji vinogradima, a zatim Željko i Nad na sanjkanju i bordanju u samom centru grada (od Dedinja prema Vinogradskoj). Bili smo na svim poznatim i manje poznatim destinacijama: skijalište Tominac, izletište Bunarić, šetnica naša i njihova, jezero Javorica, vidikovac,…

Nadam se da su svi naši planinski prijatelji iz drugih krajeva Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema (Šapice, ISPO-vci i oni koji se tako osjećaju) uživali na sličan način, s ciljem akumuliranja dovoljnih količine kisika i dušika neophodnih za sutrašnje radne pobjede.

Ne zaboravite da RH iz krize neće izvući EU i slične bedastoće, nego više rada, manja potrošnja, nešto odricanja i ono najvažnije “u zdravom tijelu – zdrav uh, uh, duh”… 😉

Miša Nicinger

6 comments

  • Jasenka

    Ajd dobro nisi nas izostavio. :))

  • Prava je šteta što nismo išli skupa. I priča i video zapis bi u tom slučaju bio znatno ljepši i bogatiji. 😉

    Nama je 5 sati hoda prošlo u trenu. 🙂

  • Bilo je baš super… ekipica, snijeg… a pogotovo ludi prijelaz preko onog kanala (četvrta minuta videa)… hahhh… Mirjana, jel se još smiješ!? 🙂

  • Mirjana

    da… 😀
    bio je to jedan savršen zimski trenutak!e i Miša, baš sam dobre volje 🙂

  • klikunaš

    ” dobra inovacija ” ova marka na prvoj fotki !

  • Miša

    Miro, inovaciju su osmislili nepoznati markeri na jednoj lokalnoj 30-minutnoj stazi koja povezuje “odmaralište Bunarić” i “jezero Javorica”. Zlobnici bi rekli: “Vidjela žaba da se konji potkivanju pa i ona digla nogu.”