Subota u Slatinskom prigorju
13.11.2010.
Hoćemo li? Kuda? Kada? Slatinski dio Šapica opet je krenuo na subotnje šetnje po okolici grada, točnije, Slatinskom prigorju. Ujedno, to je bio i test izdržljivosti za moje, tek zaraslo stopalo. Moram priznati, dobro je podnjelo četri sata hoda i trčkaranja sa tri neumorna klinca, dva psa i jednom mamom 🙂
Po zacrtanom planu i programu, gle čuda, bez kašnjenja, krenuli smo oko 10, od Brežića (brdo kod “Repićevog odašiljača”) u šumu. Fran, Matija i Jurica, uz Lulu i Lajku, gaze 100-tinjak metara ispred Larete i mene. Stazu već poznaju, i glavni cilj im je kako što prije stići do čeke… Čeka nam je u prijašnjim skitnjama bila glavno odredište za ručak i predah. I ovaj put se dečki spretno penju gore, nose sendviče i sokove, puške, pištolje, luk, strijele.. jedino Lula i Lajka tužno gledaju iz podnoža – i one bi gore! Uživamo u šumu vjetra kroz krošnje, pjevu ptica (o da, u sredini mjeseca studenog, temperature su iznad 20°C i sve je baš kao na proljeće). Idilu prekida Matijino upozorenje Franu i Jurici “Nije pristojno bacati smeće u tuđoj čeki!”. Ehh, eto što su ti mladi ekolozi. Osvješteni na svakom koraku.. 🙂
Od čeke nastavljamo spust prema našoj “bari” i okretištu, podno Stublovca. Za laganih šetnji, obično bi se nakon posjeta “bari” i vodozemcima, okrenuli nazad put grada. Ali ovaj put dečki opet iznenađuju, jednoglasno rekavši “Idemo se popeti i na ovo veliko brdo ispred.” Raspoloženi i puni energije, hitaju uzbrdo dok im Lara i ja gledamo leđa.
Uz slasnu i voćnu orkijepu na vrhu, spuštamo se prema našoj stazi. Iako se još nismo ni rastali, već dogovaramo sljedeću skitnju u subotu. Iako je još rano za točne vremenske prognoze, trenutna situacija kaže “za sljedeći vikend sunčano”. Stoga, klinci, uhvatite mame i tate za ruke..roditelji, odvucite djecu od računala na jedno prijepodne, i zaputite se s nama u skitnju oko Slatine.
Ivona Lozić
