Pluća koja sve teže dišu
31.10.2020.
Kad su obećanja u pitanju, prava sam škrtica. Nikako izustiti. Neki to čine automatizmom kako bi umirili sugovornika, dijete pa i samog sebe. Pokušala sam, al čim namjestim usta za izgovoriti “o”, izgubim dar govora. Neće, pa neće. E zato ih ne dajem, ne primam ili ih dajem umjereno. I jedno od tih umjerenih mi se potkralo na izvješću s Podunavlje traila.
Erdutski kraj, premda je prilično blizu Osijeku, jako malo poznajem. Vidjela sam ga tek kroz Majeticeve organizacijske sposobnosti. Nažalost, prije sam bila mišljenja da je društvo nužno za odlazak u nekakve veće avanture pa sam si uskratila mnogotoga. A sada, kako sam ozbiljnija (da ne kažem starija), shvatila sam da čekanjem društva možeš samo ostarjeti i biti uskraćen za mala bogatstva koja nas čine sretnima. To “sada” traje već poduže vremena, a potrajat će dok mi najveća sreća ne postane sjedenje u nekoj udobnoj stolici, s nogicama na šamlici i štrikacim iglama u rukama. Samo moram naglasiti da su “iduća dva tjedna ključna”. 🙂
Nekoga sretnim čine prvoklasni automobili (nije da moj nije prvoklasan) 🙂 nekoga često kupovanje novih stvari (ajd kad već sve priznajem, pa i to si priuštim), ali vjerovali ili ne, mene sretnom čini smeće. Gomila raznog smeća u prirodi i društvu. Pa sad, ‘pametan’ čovjek bi pomislio: “koja je ovo budaletina, nek dođe kod mene i čisti kad već toliko kenja o tome k’o da će živjet dvjesto godina“. Tako nekako i moji susjedi, nekadašnji komšije, komentiraju kad čistim svoj i susjedni ugao od korova, opušaka i drekeca što mi ih ostave na dar svakodnevno.
Svojim doprinosom skupljanja smeća neću promijeniti svijet, ali ću sigurno promijeniti sebe. Možda i nekoga tko je sa mnom u društvu. Možda jedno kompletno društvo. Možda! Ako ne pokušam, neću znati. A vi, velike face što “gospodarite” otpadom, pišete razne brošure, organizirate razne akcije, imate li pluća ili mislite da i njima možete ‘gospodariti’?
Možda! Možda ipak ima šanse da neka slijedeća trčanja, planinarenja, trkohodi i raznorazna prirodarenja ipak budu bogatija za još jednu “budaletinu”.
Ekološko edukativna staza “Porić” osmišljena je kao strateški cilj u smislu širenja turizma. Baš lijepo za promociju ovog bogatoga kraja. Utrošili su se milijuni kuna u edukativne table, vidikovce i raznorazna nepotrebna sranja koja su oštetila prirodni sklad i unijela nemir u biljni i životinjski svijet. K tome se čovjek pobrinuo da lijepo zašareni prirodu raznoraznim konzervama, plastikama, metalnim i inim otpadima. Kapacitet vreća za smeće i raznih vrećica nađenih usput naprosto nije udovoljio ovoj “raznolikosti”. No, ponešto smo uspjeli učiniti za ovaj komadić planete Zemlje (moje malo štene i ja), a ostalo na hrpici prepuštam Vama dragi inicijatori širenja turizma, da se ne sramotite kad vam krene navala. U prilogu dostavljam fotografije. Oprostite, nisam fotogenična, zato imam nove lončanice za cvijeće. 😉
Iva Smoljan
