Podunavlje trail 2020.

18.10.2020.

U cilj sam jedva utrčao i zavalio se kraj Petra Šokčića u stolicu na cilju. Nekako sam uspio reći hvatajući dah: “Svaka čast!” Skraćivanje discipline sa 34 na 24 kilometra je bio pun pogodak jer smo i na ovaj način obišli gotovo sve znamenitosti ovoga kraja. Mogli smo možda preskočiti kamenu cestu, ali to je na osobnoj razini i ta negacija ljubavi traje već desetak godina. Staza optimalno označena. Niti jedna trakica previše, niti jedna premalo. U cilju dobra klopa: čobanac ili veganski grah. Na stolovima grožđe, slamnati dekor i pogled na Dunav. Degustacija vina i dobar trik: prodavanje vina po pristupačnim  cijenama. Baš dobar dan. Hvala ekipi Žutoga šešira. – brzojavio je Siniša Jonjić

Majetiću, al’ si nam zabiberio!

Obaveze, vrijeme, neizvjesnost i jurnjava, umjesto rituala čitanja uz jutarnju kavu i lagane pripreme za trail. No, vrijeme je bilo na mojoj strani, a bogami i papučica gasa, te me sretno dovela na jednu od najljepših utrka. Možda sam malo propustila ono zbog čega svi volimo ranije doći: druženje, grljenje, brbljanje, a i poneki tračeraj. No, i onaj brzi adrenalinski ulet dragim ljudima prije starta, još je više pojačao pozitivnu energiju koje dakako nije nedostajalo. Jesen, kao jedno od dražih godišnjih doba donijela je baš sve što može i dočarala jedan savršen dan.

Savršena temperatura, sunca točno onoliko koliko je potrebno da iz čovjeka izvuče dobre vibracije, prekrasna poorana polja i mirisi koji vraćaju u djetinjstvo. Ljepotu Dunava naprosto je nemoguće opisati, ali je moguće uživati i pogledu na naš predivan kraj kojeg toliko malo cijenimo. Trčanje šumom donijelo je svoje čari bojama i mirisima, mekoćom tla koji su tako pamtljivi i često bi ih rado ponijela sa sobom. Doduše, blato i donesem, ali čar nestane u onoj odvratnoj plastičnoj vrećici u koju ih strpam. Poslije ju recikliram.

Plastika! Osvrnula sam se oko sebe, srce me zaboljelo dok prolazim pored tih gomila smeća. Kao da i sama ostavljam trag. Najviše me boli što su se umjesto tragova trkača u blatu našli tragovi gelova, dekstroza, meda i sličnih pomagala koju trkači koriste. A ja volim za sebe reci da sam trkačica. I što sad!? Neću moći spavati od grižnje savjesti. Obećajem sama sebi da cu proći i očistiti dio svijeta u kojem živim. A vi trkači, trpajte svoje smeće u vaše skupe tajice, majice, ruksake, da nam priroda svima ne bi odvalila šamarčinu pa ćemo trčati po smeću jer nje neće biti.

Na samom kraju utrke, gomila stepenica. Majetiću, al’ si nam zabiberio, al’ svaka ti čast! Ovaj put si nadmašio sam sebe: organizacijom, izmijenjenom stazom i posebno medaljom. Lagana je, praktična, jednostavna i nadasve lijepa. Čak ću reći najljepša od svih koju imam iako sam to mislila i 2018-te kad sam prvi puta trčala Podunavlje trail. 😊 

Dan, društvo i događaj za pamćenje. I na kraju samo zen. Život je doista lijep i bila bi prava šteta ne uživati u stvarima koje volimo, slažete li se!? – poslala nam je zračnom poštom ovo nadahnuto izvješće Iva Smoljan.

A sada pripreme za Papuk trekk and trail

Obzirom da sam prvi put na Podunavlje trailu, nisam znao što očekivati. Već po dolasku na područje vinarije i dvorca vidim da nas očekuje dobra atmosfera za koju su uvijek većim dijelom zaslužni sudionici. Još uvijek ne poznajem sva lica, ali već u startu vidim da je stigla većina dobrih trkača. Brzo obavljam prijavu, nalazim se s ekipom iz Slatine i odlazimo u lokalni kafić malo smetati lokalcima na lijepo sunčano jutro. 😁

No to nije dugo potrajalo jer se trebalo presvući i stići na brifing. Inače uvijek nestrpljivo očekujem start, ali ovaj put je valjda Dunav djelovao smirujuće, nisam se niti snašao i trka je krenula! Početna gužva se ubrzo rasčistila i ulazimo u vinograde. Matej Crnković i Luka Gjajić već u startu daju gas i odmiču od svih tako da ih nakon par kilometara više niti ne vidim.

Do razdvajanja sa velikima na 8 km imam čast pratiti (na prihvatljivoj udaljenosti) 😉 velike trkače među kojima su Damir Kligl i Dejan Radanac.

Od razdvajanja pratim Vedrana Jesenovića i pokušavam mu parirati. Spuštamo se i trčimo uz Dunav po lijepoj stazi, taktiziramo (barem ja). 😁 Nadao sam se da ću ga moći pratiti, ali zadnji kilometar mi malo, po malo bježi – tako blizu, a tako daleko. Na kraju nedostižnih 30-ak sekundi. Atmosfera u cilju odlična, razmjenjuju se dojmovi, isprobavaju se fina vina, druži se…

Jedino mi je žao što nisam poveo moje cure da mi prave društvo po ovakvom sunčanom i toplom jesenjem danu. A sad na odmor i pripremu za najteži i meni jedan od najdražih – Papuk trek & trail – kaže Boris Hrala i kreće sa treniranjem čim uspava kćer…

Nadherny den

Nedjelja 18. rujna 2020. godine, dan koji obećava, dan koji je u konačnici ispunio očekivanja. U organizaciji ekipe Žutog šešira boje sunca, kojeg danas nije nedostajalo, organizirana je još jedna utrka u slavonsko-baranjskih trkača, još jedan Podunavlje trail u kojem su sudjelovale Mišine šapice.

Duža staza je skraćena od prošlogodišnje za punih 10 km, ali je puno atraktivnija (svaka čast dečki). Duo Bašić-Bizik svladalo je najdužu stazu, gdje je ženski član osvojio četvrto mjesto od žena. Još sam pod dojmom trke što me oduševila bojama jeseni i moćnim Dunavom.

Željela bih da svi doživio esenciju prirode jer to ima dublji značaj od samog plasmana. Divno vas je bilo vidjeti sve opet okupu, čestitam pobjednicima i svima koji su istrčali. Nagodinu smo opet vaši. Hvala vam doživljaju, ukusnom obroku i stiliziranoj majici. Za kraj, bjutika dan, nadherny den – izrekoše u glas Monika Bizik & Roberto Bašić

Ja i Podunavlje Trail

Ovu utrku trčim već treći puta i svaki put kukam kako neću više. Priroda, vinogradi i Dunav su predivni, no jednostavno ja nisam za trčanje takvog tipa utrka. Zadnjih 3 km me oduševilo, priroda, ljudi na stazi koji su bili na kratkoj utrci, toliko pozitive i toliko bodrenja je razlog zašto dolazim na sve te utrke. Nema negativnih misli što je trenutno najbitnije. Na kraju sam završila na trećem mjestu, isto kao i prošle godine. Baš me hoće treće mjesto na Podunavlju. 😁 – u jednom dahu izgovori Dunja Dujmović, a zatim se okrene i zagrli Antonija.

U potrazi za patuljcima

Za početak moram reći nešto jako važno. Uopće nisam htjela ići na ovaj trail. Naime utrka “Močvara trail” me razočarala tako da sam bila poprilično skeptična po pitanju slijedeće utrke u organizaciji Žutog šešira. Ovaj put je i majica u start paketu – jupiii – a najavili su i okrijepe. 🙂

Na startu se okupila šarolika i malo smrznuta ekipa. Temperatura bi bila idealna za topli napitak prije starta, no bude možda dogodine. Pozorno slušamo brifing (posebno onaj dio kad svi viču glasnije i ne čujemo) i krećemo prema vidikovcu.

Prolazimo kroz brajdu vinove loze i grožđa kojim se sladimo i prije starta obavljamo zadnji fotosejšn pred predivnim Dunavom. I krenuli smo. Prvih šest kilometara je pomalo dosadno i ravno, a u glavi mi misao joj trebala sam uzeti tenisice za cestu.

Pozdravljamo lokalne bakice, čavrljamo s radnicima u vinogradu, fotografiramo Snjeguljicu i tražimo sedam patuljaka. Sve patuljke nismo našli (samo 4) 🙁 ali smo krenuli dalje. Kad tamo blato. To! Ipak su mi trebale tenisice za blato. Malo klizanja, malo skakutanja i eto nas do volontera. I riječi se obistinile okrijepa je bila bogata: voda, sokići i grickalice.

Nekoliko uspona i stepenice do kraja. Upozorili su nas da su stepenice skliske ali da će mo dušu ispustiti do vrha to nam nisu rekli. Dovukoh se do vrha čujem dovikivanje “još malo do cilja” i odskakutah do cilja.

Odlazak se isplatio jer bilo je odlično. Vidimo se na Papuk trek & trailu, nadamo se da ga koronavirus neće zaustaviti. – natipkala je Marija Bešlić i nastavila spavati ispred velikog ekrana. 😉

Podunavlje trail 2020 – izvještaj trkača početnika

Teško je povezati pojam “početnik” uz osobu koja je stara pola stoljeća, no fora kod trčanja je da kad ne trčiš 20 godina i težiš gotovo 100 kg onda spadaš u kategoriju početnika – teškog početnika.

Uglavnom, Bruno, Miro i ja smo prijavili Podunavlje trail 2020. Ja sam se odlučio za zelenu trku odnosno 12km dugačku stazu dok su Bruno i Miro odlučili svoju snagu i trkačke sposobnosti testirati na plavoj 24km dugačkoj stazi.

Kao pravi trkač početnik, zagrijavati sam se počeo već večer prije, u ugodnom društvu uz Cabernet Sauvignon i domaću šljivu (dugouzlazno i) proslavio sam s ekipom iz firme 3 rođendana koja su se odigrala u zadnjih 3 tjedna. Ne mislim da je to bilo mudro sa sportskog ili zdravstveno-sigurnosnog aspekta niti želim prepričavati detalje ovog druženja, samo ću spomenuti da je navedeni događaj okončan u 2 u jutro, dakle nekih 5-6 sati prije planiranog početka puta ka Erdutu.

Buđenje i polazak iz Slavonskog Broda izgledali su otprilike isto kao iznenađenje na 10-om kilometru zelene staze, ali uz jedno stajanje u Vinkovcima gdje smo pokupili Miru – sve je proteklo savršeno.

Sljedećih sat vremena imali smo priliku uživati u nepreglednim ravnicama istočne Slavonije. Stigli smo na vrijeme (10h), pokupili startnu opremu i brojeve, te ostali užasnuti činjenicom da nitko nije ponio rakiju. Usprkos šoku odjenuli smo opremu za trčanje te se krenuli zagrijavati u obližnjem kafiću uz štamplić šljivovice (proizvodnja 2020). Ovakav vid zagrijavanja već je prethodno testiran te se pokazao primjerenim. Također nam je pomogao i oko odluke o primjerenoj količini odjeće pa smo odbacili zimske jakne, kape, čizme, skije, rukavice i ostavili ih u gepeku.

Start je bio na vidikovcu do kojeg vodi prekrasna staza u vinogradu – zamislite tunel na čijim zidovima visi grožđe – e tako to izgleda. Vidikovac je priča za sebe. Prizor oduzima dah. Uz tek probuđeno sunce koje se probilo kroz oblake sa visine je pucao pogled na plavi Dunav koji se probija kroz okolne šumarke, oko nas su uređeni vinogradi, a pogled na sjever ukrašen je starom Erdutskom tvrđavom. Tko nije tamo bio ne zna šta je propustio.

I dok smo mi bili osupnuti pogledom, gomila trkača se pokrenula i pohitala nazad kroz vinograd ka Erdutskim cestama – utrka je počela. Nakon što su nam dah oduzimali prizori Dunava, sada je dah oduzimala lagana uzbrdica koja se protezala prvih 1,5km. Trčeći ulicama Erduta gomila se počela razlijevati i uskoro se pretvorila u dugačku šarenu zmiju koja je vijugala kroz Erdutska polja. Ja sam lagano gubio korak, ali i volju, gledajući najbrže trkače kako u daljini nestaju dok skreću u vinograde. Moram priznati da me takvi pogledi ubijaju u pojam – ja ne mjerim vrijeme, ne gledam na sat niti na mobitel, ne pripremam plan niti strategiju – samo trčim i pokušavam uhvatiti malo zraka. Vidjeti te daljine u kojima ljudi postaju male točkice su obeshrabrujuće. Trčao sam tako još slijedećih 1km i taman kada sam pomislio da je vrijeme krenuti nazad, čuo sam trk iza sebe. Maknuo sam se u stranu, kako to već pristoji, kada sam čuo poznati glas: “to sam ja”. Bila je to Marija. Ona me šlepa svaki put kad me uhvati malodušje, naravno i ovaj puta je naišla u pravom trenutku.

Slijedećih 3km trčali smo kroz vinograde po (opet…) laganoj uzbrdici. Najveća dvojba je bila treba li trčati po asfaltu na kojem nabijamo noge ili po travi pokraj ceste. Nismo dvojbu niti razriješili kada smo došli do 6-og kilometra, mjesta gdje se odvajaju 12km i 24km staza. Iza sebe sam mogao vidjeti Brunu i Miru kako mudro raspoređuju snagu za dugačku stazu, a ispred nas je bila cesta kojom su jurili biciklisti koji su se već vraćali nazad ka cilju. Marija je zastala slikati kućne patuljke što sam ja iskoristio za hvatanje zraka.

Nakon nekih 500m skrenuli smo na makadam koji nas je vodio kroz šumu. Tu sam se već osjećao puno bolje, a posebno su me veselile dugačke nizbrdice gdje se obično bacam na glavu kako bih sa što manje energije prikupio što više metara/kilometara. Da, moja supersnaga je moj stomak koji me vuče na nizbrdici do te mjere da se ponekad osjećam kao da sam u bestežinskom stanju – naravno, prvi kamen, grana ili panj na cesti vrate me u stvarnost i spoznam da moram povući ručnu kočnicu i to žestoko.

Ovih 3-4 kilometra zaista su prekrasni. Staza je bila dobra i zaista se moglo uživati u prirodi. Oko staze su se mogli vidjeti tragovi divljih svinja koje su razrovale zemlju, krošnje drveća činile su se kao prirodni zeleni tunel, a s vremena na vrijeme nam se kroz grmlje ukazao i Dunav.

Na 10-om km iznenađenje – stepenice… Stepenice kao one iz igrice – dugačke, strme, pomalo skliske i bez vidljivog kraja. Uz malo muke popeli smo se na vrh stepenica te u laganom ritmu istrčali i taj zadnji kilometar.

Kod ovakvog trčanja čovjek se natječe protiv samog sebe, pokušava iz sebe izvući više, pokušava se natjerati da bude bolji od očekivanog. Na kraju trke, osim bolova u svim dijelovima tijela, pojavi se i osjećaj sreće i zadovoljstva kada pobjediš samog sebe. Kada su se na ulazu u cilj ukazali Bruno i Miro vidjelo se da su vidno iscrpljeni. Bruno je samo rekao: “kolu” (prevedeno: “ajd mi molim te dokuči onu tamo kolu”). Nakon toga je rekao: “još” (prevedeno: “de mi natoči još jednu čašu”). Miro je rekao da je 18km bilo taman, sve poslije je bilo ubijanje.

Uz čobanac i merlot bol je lagano počela popuštati, vratila se i moć govora, pa je Bruno Miri objašnjavao zašto bi ipak bilo bolje da prijavimo 19km dugački Papuk trail sa 1000m visinske razlike, a ne onaj kraći i primjereniji od 9km.

Na putu kući obećavali smo si kako ćemo do Papuk traila redovito trenirati, Miro i Bruno će prestati pušiti, a možda odemo i u teretanu.

Svaka nova utrka je pobjeda za mene teškog trkača početnika. Ne samo zato što istrčim stazu, nego i što otkrivam dijelove Slavonije i ljude koji tamo žive, što ne sjedim doma ispred televizora ili kompjutera. Dolazak u Erdut na Podunavlje trail 2020 je bila izvrsna odluka i odlično provedeno vrijeme.

Slijedi Papuk trekk and trail  – vidimo se na 9 km. 😉 – izrecitirao nam je Mladen Sudar i nastavio dizati utege…

Rezultati:

Nešto za kraj…
Miša Nicinger ovaj put hvali baš sve što se tiče organizacije utrke i ima samo jednu malu primjedbu. Naime, iako je startni broj kvalitetan na njemu nema ni naziva utrke, ni imena natjecatelja, ni broja telefona organizatora, čak ni reklama. Ukratko “Žuti šešir” se baš lijepo zažutio i priredio nam izvrsnu utrku na obali Dunava… Hvala vam dečki i cure… 🙂 P.S. Kad sam odradio 20 km noge su mi iznenada otežale i pretvorile se u dva balvana i to samo potkoljenice. 🙁 Zadnja 4km se idem laganini, pomalo hodam… Zadoveljan sam. 😉 Što i vama želim…