Vražji mlin

15.12.2019.

Sve što bude tajno, ostaje bajno…

Upravo s ovim naslovom, povezala sam dosta situacija u životu koje su mi bile odlične, a bile su skrivene, pa tako i ova neočekivana tura sa Šapicama. Iako sam za turu saznala tijekom tjedna od brbljave Šapice Miše, nisam bila sigurna da li bih išla, međutim nešto me prebacilo u subotu iza 21h (vjerojatno pripremanje super klope za prijatelje i to što je ostalo, taman je izgledalo kao super klopa za izlet) i odlučila sam se javiti Miši i reći kako dolazim te da mi potvrdi samo – gdje točno trebam doći.

Opcija je bila sjesti u auto, krenuti prema Pakracu, skrenuti desno prema Novom Zvečevu i negdje na nekom makadamu zastati i pričekati ekipu. No, prije nego što sam počela sama planirati put, odlučila sam pitati jednog dobrog prijatelja planinara Peru (od danas Tarzan Pajo) da li bi se priključio u ovom pohodu. I pristao je te odlučio biti vozač! 😊

Tako smo Pero i ja krenuli iz Slavonskog Broda prema tom mjestu sastanka. Kako smo stigli prvi, izgleda da smo mi odredili to mjesto nalazišta jer nam se taj makadam između Kamenskog i Novog Zvečeva činio kao mjesto gdje bi tura mogla početi. Polako se počela ekipa skupljati, stigao je Miša (s prekrasnom kutijom punom višnji), djevojke iz Požege, djevojke iz Požege, mama i kćer Barić (naše Brođanke) i uz malo kašnjenje ekipa iz Osijeka gdje je bio naš vodič Ivan. 😊

I tako je pohod krenuo, lagano, neopterećeno gdje koliko i kada. Čitav put smo proveli baš u takvom stanju uma – bilo nam je svejedno gdje hodamo, koliko i kada će biti pauze. Vrlo skladna ekipa, dobrog tempa koračala je prvo makadamom, a zatim smo odlučili malo podići puls na 220 i popeti se na greben koji nas je od Vražjeg mlina (inače prekrasnog malog slapića) vodio sve do cilja. Kao cilj izabrali smo Partizansko groblje. 😊

O-hoj, idealno mjesto za odmarati – u Zagrebu bi rekli chillati. Međutim, kako je izlet bio spontan, tako smo put do cilja stalno mijenjali, spustali se na cestu, penjali se na grebene i naišli na ishodište (tako nekako je Ivan rekao) rijeke Pakre gdje smo uočili jedno nestašno djelo dabra koji je oglodao drvo 😊. Na tom dijelu nas je obasjalo sunce i tu smo odlučili stati i malo ručati. 😊 Svatko je izvadio svoje obroke i uz lagani razgovor odmorili i nahranili naš stomačić.

Nakon duže pauze, odlučili smo dalje ići prema tom groblju. Uz put dok smo hodali, blizu groblja, uočili smo i vepra u trku koji je bježao u drugu stranu. Jadničak, vjerojatno su ga naši zvukovi preplašili i potjerali iz njegove jazbine. Oprosti nam vepriću! 😊

No, horda šapica krenula je veselo dalje… Prateći Ivanove smjernice, opet smo se nakon groblja, spustili prema makadam cesti koja je bila jako jako jako jaaaako blatna. Iako je sve bilo mljecavo i čuo se taj zvuk hodanja po blatu, pokušala sam ne biti tipična djevojka sa asfalta koja se zgrožava tog blata na obući. Svakim danom sve više rastem! 😊

Oh, zaboravila sam komentirati nalazište groblja. Partizansko groblje iz 1944. ograđeno je kamenom ogradom gdje se nalazi veliki spomenik i mala borova šuma. Zanimljivo je da u šumi bukve, usred ničega, nalazi se takva ograda, borova šuma i spomenik. Zbilja zanimljiv trag iz prošlosti.

Eto, nekako mislim da sam stvorila mali dojam ove spontane šetnje koja je svima danas nekako namamila osmijehe i vesele priče.

Kako god bilo, jako mi je drago da smo se sastali, da sam se pokrenula te iskoristila prekrasan dan zapadno od Zapadnog Papuka. Do sljedeće ture – Namaste. 😊

Lejsa Jakupović

Fotke su priložili: Dražen & Martina