planinarimo.info

31.05.2020.

Nakon iscrpnih dogovora oko Transverzale Papuka i tko će startati s koje točke i hoćemo li nakon trčanja praviti roštilj ili kuhati nešto došlo je i to subotnje jutro starta. U samo jutro naš Damir Kligl, od milja zvan “deda”, “vođa”, “gonič” i “zvijer s Papuka” – javlja da zbog temperature i zdravstvenih problema, nažalost, neće s nama, ali biti će logistika od kuće ako negdje zapnemo jer ipak neki od nas nikada nisu prošli tom stazom.

Podijeljeni u dvije grupe krećemo na svoja startna odredišta. Naša ekipa Martina, Ana, Damir i ja (Helena) krećemo iz Rupnice, dok ostala ekipa Antonio, Dunja, Boris i Krešo startaju iz Gazija. Ostavivši auto kod Rupnice i nakon neoizostavnog slikanja krećemo prema prvoj točki Točak, staza je dobro označena, no svi se slažemo da se baš i ne koristi što se primjećuje i prema pomalo zaraslom putu. Imamo i društvo od dvije odrasle divlje svinje i nekoliko skroz malih koji isprepliću puteve s našim.

Prvi dio staze je konstantan uspon i po kilometru svladavamo 100 m visine, no uživamo u prirodi, prestaju tegobe s alergijama i dišemo punim plućima što zbog čistog zraka, što zbog svladavanja uspona 😂. Nakon Točka na kojem je drveni vidikovac spuštamo se dolje i nastavljamo prema Bilu i Lomu gdje nas dočekuju predivni pogledi na kamenje prekriveno mahovinom koje nas podsjeća na prizore iz Gospodara prstenova. Do sljedeće točke Papuk prolazimo singlicom koju okružuju prostranstva procvjetalog medvjeđeg luka. Od Papuka idemo lijevo i nastavljamo makadamom sve do Anđine barake i ovdje prvi puta srećemo i ljude.

Makadam nas je fino rastrčao te nastavljamo prema Češljakovačkom visu, a do njega prevladava očaravajuće zelenilo koje je pravi odmor za oči. Pošto smo se složili da smo dovoljno dugo na stazi odlučujemo ne skretati sa staze do samog Češljakovačkog visa već nastavljamo prema Domobranskoj Livadi gdje stajemo i pravimo pauzu, presvlačimo se i jedemo.

Na Vodicama ili nekadašnjoj lovačkoj kući LD Vepar stajemo i punimo zalihe vode te nas sustiže Martina koja se pametnom odlukom odvojila od nas i pratila svoj tempo. Prešli smo više od pola puta i počinju lagane krize. Shvaćamo koliko je važno da svi idu svojim tempom i da se nitko ne hladi ili ne forsira zbog razlike u tempu ostale ekipe. Nastavljamo dalje prolazimo i Javor ne zaustavljajući se, sad smo već na jako dobro poznatom terenu koji smo svi već prošli nekoliko puta. Vidimo da će nam nedostajati cca 50-100 metara za punih 2000 m visinske, no odlučujemo da je ovaj put prioritet proći stazu, ne i skupiti visinu te obilazimo Kapavac i Petrov vrh.

Spuštamo se makadamom do Gazija i Tivana, Ana je odjednom dobila polet i ostavlja nas te juri prema dolje, Damir je nadošao i krećemo i mi malo brže. Stižemo kod Tivana dočekuju nas Damir-deda, Bencek i njegov frend fizioterapeut. Ana, Damir i ja smo stigli za 8 sati i cca 5 minuta, Martina je došla nešto kasnije no ona je, naravno, odlučila skupiti i Petrov vrh jer joj je falilo za visinsku.

Staza je predivna, svakome tko se premišlja savjetujem da je prođe. Na nekim dijelovima su na stazi porušena stabla pa treba pripaziti ne praviti preveliki luk kako bi se znali vratiti na stazu. Staza je dobro označena i ako neko vrijeme nema oznaka znači da ste vjerojatno sišli sa staze, vratite se do zadnje markacije koju ste vidjeli. Još jednom se pokazalo da je korisno pratiti stazu i po satu koji nas jako dobro navodi. U slučaju vjetrovitog vremena kakvo smo imali dobro je pripaziti na unos vode, jer vas vjetar brzo suši i ne primjećujete koliko se znojite.

Koliko god teško bilo u nekim trenucima bitno je samo nastaviti jer sve krize prođu. Iako to nije poanta ovakvih izazova i prolaženja staza, ako bi morala izdvojiti nekoga iz ekipe za pohvalu onda bi to trebala biti definitivno Ana. Jedan baš divan i vidljiv napredak 💪

Helena Vonić

Kao što je i opisano u prijašnjem tekstu, u subotu smo odrađivali transverzalu preko Parka prirode Papuk. Helena je opisala put od Rupnice do planinarske kuće Gazije koji je prošla sa svojim suborcima Martinom, Anom i Weberom. Drugi dio ekipe Djece iz šume (Dunja, Antonio, Krešo i Đuka) kreće iz Gazija, ali malo promijenjenom rutom od kojih 50 kilometara i 2 300 metara uspona. Ovim kratkim putopisom pokušat ću vam dočarati kako je izgledala ekspedicija prema Rupnici.

Još davne 1735. godine ekspedicija francuske Kraljevske akademije zaputila se u Peru kako bi izmjerila odnosno triangulirala dužinu jednog stupnja meridijana u Andama. Ekipa je bila sastavljena od znanstvenika i avanturista ponesenih snažnom željom da istraže Zemlju, što je u to doba bilo vrlo popularno. Njihova avantura gotovo je od samog početka bila osuđena na propast. Prvo su u Quitu isprovocirali domaćine i bili istjerani kamenjem iz grada. Nakon toga, ubijen im je liječnik zbog svađe oko njegove sumnjive naklonosti lokalnoj dami, a botaničar je sišao s uma.

Bilo je tu još mnoštvo kontroverzi, poput slučaja kad je jedan član pobjegao s trinaestogodišnjom djevojčicom te ga nisu uspjeli vratiti u tim. Naravno, sve to dovelo je do raspada ekspedicije i totalnog neuspjeha. Svi su se tada pitali zašto bi skupina ljudi obišla pola svijeta samo kako bi izmjerila meridijan koji su, naravno, mogli izmjeriti i u Francuskoj. Neki se ljudi još i danas to pitaju, ali mislim da odgovor leži u ljudskoj znatiželji. Mašta, putovanja, ekspedicije – sve su to vodilje koje su i natjerale niz svjetski poznatih istraživača da krenu u nepoznato.

Sigurno se pitate kakve veze ovo ima s našom ekspedicijom. Pa, i nema baš velike – nismo se pobili međusobno, posvađali s domaćima, nitko nije otišao s trinaestogodišnjakinjom, ali Damir aka Deda, sigurno se vodio nekim od navedenih postulata kada je nama kreirao stazu do Rupnice. Ne znam da li namjerno ili slučajno, ali Deda se razbolio tik pred naš polazak te nas, Djecu pustio same u šumu. Krenuli smo vrlo dobro i za razliku od ostatka ekipe koja je išla u obrnutom smjeru, kupili smo više vrhova – Petrov (moram napomenuti da ga je i Martina iz druge ekipe, pokupila za kraj, nagradivši nas pri tom “predivnom“ porukom, za koju vjerujem da nije u skladu s pravilima objavljivanja na stranici), Kapavac i Ivačku Glavu. Tako da, ako se netko odluči koristiti naše trail tragove, zna opcije koje ga čekaju.

Kada idete bez podrške u brdo glavna stvar je voda. Mi smo je imali na 21. kilometru (Vodice) i tek na 35. kilometru slabašni izvor (Kneževa voda) pa je za vrijeme vrućih dana potrebno dobro isplanirati put. Napredovali smo odlično i plan je bio završiti ispod osam sati, ali dolaskom nadomak Rupnica (Voćin), odnosno zadnjih pet kilometara naš, kako Helena od milja zove Dedu, gonič odlučio je trail trčanje pretvoriti u treking ili istraživačku ekspediciju.

Kako nam je sam Deda rekao – očekuje nas predivna planinarska staza odlično označena! Naravno, on nije znao da je dobio krivu informaciju te da je navedeni spust sve samo ne planinarska staza s dobrim oznakama. Zadnjih pet kilometara prolazili smo preko sat vremena, probijajući se kroz granje srušenog drveća i klizali se i kotrljali niz strme padine. Morali smo prijeći i poveći potok, jer što je trail ako ti noge nisu mokre!

Za 8 sati i 15 minuta domogli smo se Rupnice – prirodnog zaštićenog fenomena. Radi se o skupu vulkanskih stijena koje se okomito izdižu iz tla, nastalih prizmatskim lučenjem albitskoga riolita – iliti hrpa jako starih ludo oblikovanih stijena koje svakako morate vidjeti. Na kraju, bili smo umorni, iscrpljeni, ali nekako mazohistički zadovoljni. Naravno, zacrtano vrijeme ispod osam sati nismo uhvatili, ali ono što smo dobili dio je ljepote ekspedicije i razbuktavanje mašte za sljedeći pothvat koji nam Deda zacrta.

Boris Đurđević Đuka

• GPX: shorturl.at/cjkyX
• Facebook: Djeca iz šume

* * *

Ukoliko trebate: webshop, web hosting, cloud, VPS, izradu, dizajn i održavanje web stranica – obratite nam se sa povjerenjem, jer Internet je naše igralište – midnel.hr

* * *

 Internet je naše igralište - midnel.hr