Točkaranje

05.08.2020.

Unatoč neradnom danu i prazničnom raspoloženju – Šapice ne uspijevaju okupiti, na startnoj crti, niti 10 pripadnika. Te tuge i očaja, tog jada i bijede, te strahote i grehote. 🙂 Rosulja, siroti “padobranac”, instalacija Parka prirode Papuk i mi: Nataša i Monika iz Našica, Roberto, Robert, Iva i Lota plus četveronožni Ax (aka Milivoje) iz Osijeka, Marija i Miša iz Slatine.

Kišica je tek malo sipila, pa prestala, blata je bilo, ali ne previše, vjetra niti malo, ali je zato hladnoće i magle bilo za izvoz… Slike su sukladno gustoj magli ili niskim oblacima i maloj brzini zatvarača, fuj & bljak, ali su kao i uvijek podsjetnik i dokument vremena, te našeg postojanja, barem dok ima struje, interneta i .jpg formata.

Ovo prekrasno stvorenje iznad je Lota i ima samo 7 godina, i najmlađa je Šapica barem dok se Vid Biter ili Eva Brkić ne pojave na startnoj crti. 😉 Do tada imamo Lotu, a ona je: simpatična, hrabra, ozbiljna, kulturna, sposobna, smirena, draga, ponosna, druželjubiva, ma sve… Nije zahtjevna i neumorna hoda usporedno sa ostatkom skupine, pri čemu pravi dvostruko više koraka, a troši manje kisika po dužnom kilometru. Ukratko, Lota je prava mala dama i wow planinarka! Prognoziram joj svjetlu budućnost i brojne svjetske vrhove, medalje, pehare, bicikle, motocikle, avione, kamione. Za početak role i da je noge nikad ne bole.  🙂

Kako smo i najavili, odradili smo predviđenu rutu: Novo Zvečevo (447 m/nv) > Lom (887 m/nv) > Bilo 847 (m/nv) > Točak (887 m/nv) i vratili se nazad do Novog Zvečeva i parkinga preko puta spomenika iz NOB-a “Padobranca” koji je tu postavljen kao podsjetnik na Engleze koji su tijekom 2. svjetskog rata padobranima dostavljali pomoć partizanima, baš na tom mjestu… Nakupili smo od 17 do 18km (kako koji Garmin pokazuje) a zajednička odlika svih nas, je da baš nitko nije pritisnuo “Start” na početku pohoda, nego 300 do 500 metara dalje. Pametni satovi su u stvari glupe sprave jer nikako ne uspijevaju zapamtiti da se moraju pokrenuti u pravom trenutku! Užas jedan. 😉

Staza je standardno kružna (više trokutasta), lijepa, na momente jako zanimljiva, povremeno tužna i ružna. Naime, devastiranje je sve veće, zbog prirodnih nepogoda, premalo padavina, visokih temperatura, snažnih vjetrova i motornih pila. Dakako i zbog traljavih šumara koji ostavljaju grane da leže svuda, a onima koji su postavili i ostavili željeznu ogradu mogu samo poručiti – stidite se!  🙁

Bilo, kako bilo. Nas 8+1 danas je uspješno pročistilo pluća i krvne žile, smijalo se, pjevalo, šalilo, razgovaralo i očekivalo vaš dolazak. Mogli ste nam se pridružiti i malo zabaviti…

 Miša Nicinger