Srčani pohod

20160103_papuk_mala03.01.2016.

Zbog “obilnog” snijega koji je na Papuku dosegnuo 7-8 cm, su baš svi planinari iz Hrvatske (5) i Mađarske (najavljeno 25 – došlo 47) odustali od dolaska na Jankovac.

I dok su sve Šapice ostale u toplini doma svoga, Mađarske kolege ipak stižu sa znatnim zakašnjenjem podno Papuka i parkiraju u centru Slatinskog Drenovca.

Nažalost, ja sam tada već bio nadomak grebena Sokoline. 🙁 S obzirom na komplikacije koje bi izazvao moj povratak dolje: spust do Jankovca, preobuvanje obuće, vožnja do Drenovca, opet preobuvanje, pa silovito trčanje za njima – jednostavno sam odlučio nastaviti pohod samostalno u nadi da ćemo se negdje sresti.

Najavljena tura: Jankovac – Skakavac – greben Sokoline – Kožić hrast (708m) – Ivačka glava (913m) – Anđina koliba (600m) – Nevoljaš (720m) – Jankovac.

Moja tura je donekle modificirana, jer sam preskočio Skakavac i “skoknuo” na Koprivnato to jest Mišino brdo. A tko će ako ne ja? Ipak je to moje brdo, ma što oni zlobnici iz šumarije i PP Papuk pričali o tome. 😉

Na Anđinoj sam sreo simpatičnu obitelj iz Donjeg Miholjca (Siniša Crnčan, kćer Dorina i sin kome nisam siguran ime – ispričavam se). Skupa smo hodali nekoliko stotina metara, jer su oni krenuli put Trišnjice, a potom nailazim na Višeslava i još neke dečke iz Velike koji me informiraju o tome gdje su Mađari, Cigo, Mlinka. S nekima se naslikavam, sa nekima ne… 🙂

U potrazi za prezimenom od Siniše, pronalazim priču koju sam napisao 04. travnja 2010. godine, gdje se pojavljuje prva fotografija naših sada stalnih Šapica (Lončarića) i djelomični opis našeg prvog susreta. 🙂

Arhivska fotka 04.04.2010.

Arhivska fotka 04.04.2010.

Više detalja u priči & komentarima – “Luk naš daj nam danas i oprosti nam branje naše…

Što se tiče današnjeg pohoda – odradio sam tih 16 km kao od šale, i moram priznati da sam imao moralnu podršku iz Virovitice koja me koštala dodatnog fotkanja mobitelom, trošenja baterije i smrzavanja jer nije lako tipkati na “vajberu” pri temperaturi od -10°C na Ivačkoj glavi i -7°C na svim drugim dijelovima staze. U konačnici je sve dobro svršilo. 🙂

Snijega je bilo svuda oko 7-8 cm, a samo je na malom dijelu oko Ivačke glave bilo malo više bijelog pokrivača.

Prvi put u planinarskoj karijeri (ako se to tako može nazvati) sam shvatio čemu služe dereze s obzirom da je zemlja potpuno smrznuta. Uspon na IG je bilo iznimno težak. Cipeletine i štapovi jednostavno nisu držali pa sam hodao oprezno i stalno pazio na tri točke oslonca, jer dereze nemam. 🙁

Također sam se sjetio Igmanskog marša koji se odigravao na -40°C bez planinarske opreme. Malo nisam umro od zime 🙂 danas, sa sve opremom i opako dobrim cipeletinama, a bilo je samo -10°C. Biti će da su ti partizani bili neki opaki momci. 😉

Cigo i Mlinka su mi šarali po autu, a Mađari ostavili čokoladicu. Umjesto razmjene poklona, ostavio sam i ja njima 10-ak čokoladica ispod brisača i krenuo doma.

U sjećanju će mi ostati odleđivanje vjetrobranskog stakla. Auto je sa upaljenom klimom dugo radio u mjestu, potrošio sam jako puno tekućine za odmrzavanje (imam dvije vrste: nešto iz Lidla i specijalno Nigrin sredstvo u spreju) i prilično se namučio dok stakla nisu bila spremna za spust.

Naslov priče ima veze sa silnim srcima koje sam snimio zbog nedostatka živih ljudi, a ne sa mojom srčanošću. 🙂

Pozdrav na sve strane Papuka i Drave. Vidimo se na nekom novom znojnom susretu.

Miša Nicinger

Upravo je stiglo i Robijevo izvješće…

A „B” terv

47-en vágtunk neki a behavazott országútnak, hogy elvergődjünk Jankovacra. Majdnem sikerült. A hegyekben 10-15cm porhó volt az úton, így Jankovacra esélyünk sem volt az összes autóval felmenni. Így aztán nem találkoztunk szegény Mišával, akinek viszont sikerült felautóznia, s aztán egyedül indult el az évnyitó túránk útvonalán.

Mi a „B” tervet léptettük életbe, lentről, a faluból kirándultunk az egész napos hóesésben egy gyönyörűt: Sl. Drenovac – Klak (Darnóc vára) – Jankovac – Maximova špilja – Sokoline 600m – Ivković brdo – Sl. Drenovac.

Róbert Welsch

3 comments