Slavonska ženska ekspedicija – Tri žene, osam vrhova Papuka i dvije mačke bez ručka
02.05.2020.
Sasvim je logično kad ekipa planira neki dužinski izazov u brdu, da Maloča (to bih bila ja) neće moći odoljeti. Nema veze što Maloča, još poznata i kao Baba, nema zimsku bazu iza sebe, ima nula kondicije i nekoliko kilograma viška. Ona ide na osvajanje vrhova Papuka, što je više moguće! Još i cvili u sebi što će dečki ići desetak vrhova, što podrazumijeva 70-ak kilometara, a ona nije u stanju.
Ali neka, imamo mi tu još nekoliko članica različitih kondicijskih i voljno-mentalnih razina u ekipi, pa se uvijek možemo podijeliti u nekoliko skupina, prema mogućnostima. Tu je Dunja koja je kondicijski spremna pratiti dečke (Antonio, Boris aka Đuka, Krešo i Damir aka Deda ili pak Zvijer s Papuka). No, strahuje da neće izdržati pa se odlučila na pol-pol varijantu – tamo s dečkima, natrag s curama. Helena i njen dragi Damir našoj grupi za treninge priključili su se tek protekle zime. Ipak, vrlo su uznapredovali i sposobni su pratiti dečke, međutim, i (pre)disciplinirani su, te se odlučuju na okret na 20. kilometru. Tu je i naša Ana aka Lija koja sebe uvjerava da ne može, a može puno više nego što vjeruje u sebe, pa se odlučuje biti pratnja meni. Pa dokud Baba, do tud i ona. Bez obzira što Baba cijelo vrijeme trubi da hoće sama jer želi opušteno ići u svom tempu i ne želi biti odgovorna za produktivnost ičijeg treninga.
Prva dionica puta do Petrovog vrha (701 m) i Kapovca (792 m), služi tek kao zagrijavanje i pokazatelj u kakvom smo stanju. To nam je domaći i već vrlo poznati teren na kojem redovno treniramo i znamo ga i u snu. Ipak, može se reći da je uspon na Petrov najteži i najstrmiji od svih uspona na vrhove koje ćemo taj dan obići. Međutim, predlažem Liji da na putu prema njemu skrenemo i na Kvržicu – usamljeni vršak, malu šarmantnu izraslinu tek malo izvan rute prema Petrovom. Za zagrijavanje, kažem ja. Istini za volju, za eskiviranje. A na Petrovom vrhu vjetar brije, znoj lije, a jezik je do poda. Nastavljamo preko Tromeđe županija u smjeru Kapovca. Do tamo nas praktički vodi samo makadam preko meni najomraženijih strmih hupsera. Prema vrhu, vrijeme se kvari, navlačimo svoje ružičaste vjetrovke u kojima izgledamo kao kondomi, i polako kisnemo. Kako se penjemo na vrh, razmišljam koliko mi je teško, te uz ove vremenske uvjete i kondiciju, najbolje da se ja takva kilava gore okrenem i vratim u Gazije.
Nekako splazimo gore, pofotkamo se u tom kijametu i ja zaboravim na okret. Što bih dolje u Gazijama sama, čekajući ih cijeli dan?! Nastavljamo do druge, šumske Tromeđe pod Vincinama – novim vrhom koji ćemo osvojiti i na kojemu nikad nismo bili. Skretanje na njega odmah tamo, pod nosom! Ali zašto bismo mi skrenule na taj put?! To je preočito! Pa pičimo dalje, pravac Kutjevo i kako smo se par-sto metara prebrzo sumnjivo spuštale, to je bio alarm da vrh ne može biti dolje ako bi trebao biti tu negdje u blizini. Vraćamo se na Tromeđu, skrećemo na očiti uspon i penjemo se na Male Vincine (718 m). Jadan i od svijeta zaboravljen vrh, skriven i obrastao u šumi, bez ikakve oznake.
Spuštamo se i nastavljamo prema idućem cilju, Javoru. Vrhu koji dobro poznajemo i koji niz godina nije izgledao kao vrh, te odakle nisi imao nikakva pogleda. Međutim, Javor(i) (712 m) je napokon dobio svoj vidikovac kroz EU projekt, uz još nekoliko vrhova na našoj ruti. Sad s njega puca veličanstven pogled.
Sad mogu priznati, moj tajni plan bio je stići do Češljakovačkog visa odnosno napraviti 50 kilometara. Dunja i Lija planirale su si 40-42 km iliti maratončić. E pa sad ti vidi, kad cure u kondiciji planiraju manje od Babe bez kondicije, može li se to nazvati planom ili pustom željom i priča li se o tome naglas?
Međutim, kako sam stigla do Javora živa i osjećala se dobro, Češljakovački vis (825 m) nije se činio više toliko nedostižan. To je sad tu, činilo mi se kad bi si složila slike u glavi – najgori usponi su iza nas! Zapravo, nije takav problem stići do tamo jer 20 kilometara nama nije ništa prestrašno i nedostižno. Naši brdski treninzi obično se kreću oko takvih kilometraža. Ali ono na što treba misliti je da se jednako toliko treba vraćati natrag i hoće li ostati dovoljno snage za to.
Idući vrh – Klokočica (743 m). Isto, baš ne izgleda kao vrh. Usred je šume, na križanju puteva. Sjećaš se da si se s Javora lijepo dugo i blago spuštala prema tamo, ali si zaboravila da si se zadnji dio i preznojila na usponu. Ali eto, i nju smo osvojile i tu nas naziva Dunja koja je prvi dio puta, do svoje krajnje točke išla s dečkima i Helom.
Popeli su se na Bazovu glavu, Anino i moje iduće odredište te se sad ona, Hela i njen Damir spuštaju natrag prema nama. Uskoro se susrećemo, zaljubljeni par disciplinirano odlučuje da je za njih trening gotov i vraćaju se kući, a Dunja se pridružuje nama dvjema. Nekako joj nije po volji što sam ja navalila čak do Češljakovačkog visa, a još više zamrači kad skuži da se i Ana i ja želimo popeti na Bazovu glavu (773 m) (ja joj od početka ni naziv nisam uspjela zapamtiti pa sam ju prozvala Gavezovom).
Još jedan zaboravljeni i izgubljeni vrh, malo je izvan rute. Predlažemo Dunji da nas pričeka dolje, no ona kaže da se odozgora spuštamo na drugu stranu. I tako se Dunja junački odluči po drugi put na taj nimalo lak uspon i povede nas na vrh. I tad se pojavi prvi problem. Naime, uspon na “Gavez“ i silazak s njega bio je izvan uobičajene, meni znane rute koja prolazi kraj lovačke kuće “Jezerce“. Tako je križanje s raspelom u koje smo se spustile, meni iz drugog kuta izgledalo nepoznato i cure sam povela par-sto metara trkački nizbrdo prema Kaptolu. Dok mi osjećaj i navigacija, a i cure, nisu rekli da to ne može biti dobar pravac. Jer, još jednom, ako ideš prema nekom vrhu koji nije tako daleko, strmoglavo spuštanje ne može biti logičan put. Penjemo se natrag u križanje s raspelom. Kažem curama da skretanje na Češljakovački mora biti negdje još malo više gore prema Bazovoj glavi. “Čekaj, ti stvarno još uvijek planiraš do Češljakovačkog?!“ ne vjeruje Dunja. “Pa, ja bi, nije to još tako daleko odavde. Bilo bi šteta sad to ne pokupiti. Ali vi ako hoćete natrag, idite, nije bed. Svi znamo sad gdje smo.“ Lija kaže da bi i ona do Češljakovačkog, Dunja zakoluta očima, uzdahne i teška srca pristane s nama.
Uspjele smo ubosti skretanje za Češljakovački, odnosno Domobransku livadu (u mojem sjećanju činovničku, ustašku, sve samo ne kako je…). Naša iduća orijentacijska točka, križanje puteva sa simpatičnim brvnarama i “štalicama“ (valjda za konje). Do tamo već umorne, stižemo blago penjućim putem i ja forsiram da zađemo malo dublje iza, ne bismo li osvojile i taj vrh. Uvjerenu da mi je Deda (organizator ekspedicije Damir Kligl) rekao da je i Domobranska livada (835 m) vrh, samo malo iza tog izletišta, umorne cure me razuvjeravaju i ja odustajem od inzistiranja da ju potražimo. Nastavljamo prema našem zadnjem vrhu. Kasnije Deda kaže da je dobro što nismo tražile sam vrh, jer je sav obrastao i nemaš što vidjeti i naći na toj “livadi“.
Odbrojavajući metre, trčimo ususret Češljakovačkom visu, kao da nas ondje čeka šatl za povratak kući. Napokon, tu je, naš osmi vrh taj dan i mi smo vrijedne povratka! I ništa manje vrijedne od dečki, iako oni osvajaju 13 vrhova od čega i Ivačku glavu i sam Papuk. Češljakovački se, također, ne može pohvaliti pogledom poput potonja dva. Skriven je u šumi, no sad i njega krasi jedan od vidikovaca iz hvalevrijednog projekta, pa napokon i on nudi pogled. Nas se tri presvlačimo, punimo se hranom i fotkamo i sad nas čeka povratak nazad.
Noge su umorne i bolne, ali srce puno, društvo dobro, a put vodi više nizbrdo i zaobilazi vrhove ukoliko mi to želimo. S naglaskom na “ukoliko želimo“. Naime, cure na Tromeđi žele skrenuti na Dobru vodu koja je tu blizu, ali ja osjećam da sam na izmaku snaga i znam što još moram proći do kraja. Trebam malo samoće i resetiranje na vlastiti tempo, pa inzistiram da se razdvojimo, sigurna da će me cure negdje već dostići. Moje prijateljice nevoljko me ostavljaju, a ja vrlo brzo, nakon kratkih unutarnjih borbi nalazim svoj fokus i vraćam se u kolosijek. U toj mjeri da na cesti između Kapovca i Tromeđe (županija) odlučujem skrenuti na planinarsku stazu ne bih li nakupila još malo visine jer mi nedostaje tek malo do 2000 metara uspona. Ispostavlja se da metre uvis, kad ih trebaš, nije tako lako nakupiti. Nakon što prelazim asfalt, odlučujem se na ponavljanje Petrovog vrha, odlučna u zaokruživanju brojke. Osvajam Petrov i to još nije to, aaargh! Spuštam se prema izvoru i prema dogovoru, ondje dočekujem cure koje uskoro dolaze. Ispada da su i one poželjele zaokružiti uspon, pa su one popele Kapovac još jednom. Samo što su one uspjele u svojem naumu. Meni, spuštanjem u Gazije ostaje još 60-ak metara za 2000. Iako umorna, pod naletom adrenalina novog izazova, penjem se iza planinarske kuće Tivanovo, ponovno putem kojim smo krenuli taj dan, prije više od osam sati. Nisam mislila da se čovjek mora toliko penjati za pišljivih ni 70 metara. Dolazim do mjesta gdje makadam presijeca planinarsku stazu i to je to – nakupila sam 2000 metara uspona! Ali(!), sad imam 48,3 kilometra! Fali mi manje od dva do 50! Kako će sad cure imati 50, a ja ne (Lija je spustom u ravnicu otišla još trčati cestom, ne bi li zaokružila)?! I tako, skrećem ja cestom 500 metara nazovi trkačkim korakom, vraćam se nazad i spuštam do odredišta. Točno pred ulazom u Tivanovo i gotovo devet sati kasnije, imam i ja 50 kilometara!
Svakako moram napomenuti da su Deda i Baba odlučili sudjelovati i u hvale vrijednoj inicijativi, ligi u organizaciji 3sporta.com – Jači od korone! Stoga smo ovaj podvig, njegova 72 i mojih 50 kilometara, odlučili odraditi kao prvo kolo ove lige.
Dečke nismo dočekale u cilju. Oni su bili na Javoru u povratku, kad smo mi bile spremne za vratiti se kući. Cure me ostavljaju pred kapijom i za manje od minute, zovem ih da se vrate po mene jer sam zaboravila ključ od kuće. Tako da se druženje, ovaj put uz pivicu, još malo oduljilo kod njih u gostima. S druge strane, veselje mojih mačaka što sam se vratila i što će sad napokon jesti, kratko je trajalo. Na moje sažalno “Žao mi je, zaboravila sam ključ“ i okret na peti, dobila sam samo začuđeni pogled i “Meu?!“
Martina Maloča
