Škriputavi pohod

16.12.2018.

Nakon cjelodnevnog subotnjeg prelijevanja po kauču, navečer si pomislim da to nije život kakav si želim i sjetim se poziva na nedjeljno planinarenje od Petrovog vrha. Plan je bio ambiciozan, ali labilan i podložan dogovoru. Kaže se da je inercija najjača sila u svemiru, pa u nedjelju još uvijek u sebi dvojim trebam li ići ili opet nastaviti maženje s kaučem. Očekujem brdo nabrijane fit ekipe i trkača, podsmjehe i kolutanja očima zbog moje degradirane kondicije, ali ipak odlazim.

Ako volite sajmove, kirvaje i festivale, Petrov vrh je to jutro bio mjesto za vas. Hrpa auta parkirana na cesti koja je od snijega očišćena samo djelomično. Hrpa auta nije pripadala planinarima, nego lovcima koji su baš taj dan imali lov, baš u području koje smo planirali pohoditi. Gore od planinara srećem samo Mišu koji se vjerojatno iznenadio (nadam se ne neugodno) jer sam se i ja pojavio. Dan počinje nervozno (ne meni jer sam bio sretan što nisam na kauču i jer je sve prekriveno snijegom i injem), pokušavamo pronaći mjesto za parking koje nije cesta na planinskom prijevoju, Meli javlja da tek sad kreće iz Požege, a u tome trenu još nismo znali kamo ćemo zbog lova. (Miša je nervozan). Tapkamo lijevo-desno, kopamo si parkirana mjesta, i razmjenjujemo mudrosti s lovcima, a nakon nekog vremena pojavljuje se i Meli, koja je je kasnila jer je to jutro imala nesebičnu intervenciju u susjedstvu. Čim smo uključili ”nježniji spol” u našu malu družinu, koja je sada bila trio, Miši se popravilo rasploženje. Cugnuli smo ono čim god su nas dobri lovci oko vatre ponudili, i odlučili krenuti na drugu stranu, prema Petrovom vrhu, dok ne završi lov. Netko je hodao prije nas, navodno skupina od 4 misteriozna planinara, pa nam snijeg od 30-ak cm nije predstavljao problem. Krajolik je bio apsolutno bajkovit, sve prekriveno snijegom, a na granama snijeg i dodatno inje. Svi smo bili jako sretni da se nalazimo na tome mjestu u to vrijeme. Na Petrov vrh stižemo časkom i uviđamo da se nema baš previše smisla spuštati skroz dolje u Manastir i ići dolje jer nismo bili toliko nabrijani (Hvala Bogu!), nego hodamo prosjekom ravno prema sjeveru do prve šumske ceste, te njome opet dolazimo na prijevoj kod dobrih lovaca oko vatre koji nam sada nude i kobasice i krvavice. Zaslužili smo, ipak smo hodali 45 min…

Lov nije bio ni blizu kraja, a nama je gorilo pod tabanima, pa smo odlučili krenuti prema Kapavcu unatoč razmu. Čini se da svi potajno volimo opasnost i adrenalin. Prije nas se putem kretalo vozilo i grupe lovaca, tako da je put većim dijelom već bio ugažen. Usput srećemo dvije grupe lovaca u povratku koje nam daju sretnu vijest da je lov gotov. Malo dalje srećemo lovca čija je zadaća stajati u mjestu u snijegu koji misli da lov nije gotov i uvjeravamo ga da su ga drugi zaboravili, da bismo još malo kasnije sreli još lovaca koji definitivno potvrđuju da je lov još u tijeku. Nastavljamo dalje unatoč dvo-polarnim informacijama i pucnjevima ispred nas koji ne znače nužno da lov nije završio. Što se penjemo više, snijeg postaje dublji, što postaje poseban užitak na zadnjoj dionici našega puta gdje smo ga imali čast prvi gaziti. Dan je dosta hladan, pa škriputavi pohod na kraju nije bio škriputav zbog snijega, nego zbog hlača. Snijeg je bio suh.

Na vidikovcu na Kapavcu je pogled na zaleđeni krajolik koji oduzima dah, a i sunce nam se počelo pokazivati. Častimo se čvarcima i počinjemo spust dolje. Na putu srećemo grupu planinara koji su krenuli sa Orahovačkog jezera, te još jednog planinara neposredno prije kamenoloma na prijevoju. Gore je pravi društveni događaj. Lovci, planinari, sanjkaši, nevini prolaznici.

Prekrasan dan na prekrasnom mjestu!

Marko Doboš

 

Marko je kasnio 10 minuta sa pisanjem teksta pa sad imamo i njegovu i moju inačicu. 🙂

Na startnoj crti se pojavila tročlana ekipa: Marko, Melisanda i niže potpisani tj. 3M ekipa. 🙂 Kasnije smo sreli gomilu lijepih, mladih i prekaljenih planinara iz Đakova koji su na Kapavac dohodali iz Duzluka (respekt). Ne mogu vam opisati koliko mi je krivo što nisam znao za njihove nakane i realizaciju! Mogli smo uživati u dobrom društvu i odraditi pravi pravcati škriputavi pohod u duljini od ~20km. To bi bilo naporno ali i za pamćenje. No što je tu je… “Zapratio” sam ih na FB pa ću ih vrebati ubuduće. 😉

Sve u svemu morali smo se zadovoljiti kratkim švrljanjem oko Petrovog vrha, a onda nešto kasnije i do Kapavca, pa  nazad istim putem. Naime, lovci su okupirali sve oko Međe, i dalje prema Kapavcu. Vatrena linija za umjetno izazvani pomor divljači im je bila uz samu cestu! Sreli smo ih poveliki broj s prstom na okidaču i kasnije u povratku. Malo su se posmrzavali, a nisu ništa upucali.

Lovci : Divljač = 0 : 1

Uglavnom, malo smo taktizirali i muvali se takoreći bezveze jer nam nisu dali gore, a nije nam se išlo u Gazije. Nema veze. Proveli smo nekoliko ugodnih sati na planini i prvi osvojili snijegom zameteni  Kapavac.

Imamo nešto malo fotografija u galeriji (zadnih 20 su Markove, a nekoliko ih je snimila i naša Meli) i poneku minutu audio-video zapisa, pa možete baciti pogled ukoliko vas zanima. 3d Relive je jedan u skladu sa duljinom pohoda i istim tragom, i tu je tek kao dokument vremena, da smo bili, vode nismo pili, ali smo zato snijeg sa grana grickali i olajavali sve one koji su danas štucali. 😉

Lijep pozdrav na sve strane Papuka i Drave.  Vidimo se dragi moji…

Miša Nicinger