Šapice na stjenjacima

23.02.2020.

Lokalitet je zvučao fenomenalno i uzbuđujuće. Dio Krndije kojom “moje šapice” nisu kročile. Započeli smo žestoko, ako izuzmem prvi kilometar koji smo išli po asfaltu. I tek što smo skinuli jakne i deblje majice počeli smo usponom. Odmah smo se razdvojili na dvije skupine one nadobudne i na ostale, koji smo odabrali nešto lakšu turu. To je barem u teoriji zvučalo kao lakši dio. Iako nisam baš zamišljala današnji pohod tako strmim, a niti da će biti toliko sajli.

Ali utješili su nas jer su rekli da su novopostavljene. Baš me zanima kakve su bile stare!? No, bilo kako bilo nogice su klecale, rukice su drhtale ali uz pomoć naših muških šapica uspjeli smo se popeti na sam vrh, a to je tek bila trećina puta. 🙁

Spust nije bio ništa lakši, ali sva sreća pa je bilo ostataka raslinja, kamenja i stabala koje su ublažile naš spust. Manastir smo prošli i Šapica Vesna nas je napustila – stjenjak je bio malo previše za pojedince, a moglo nas je odustati i više.

Nastavili smo uspon grebenom Dedov nos (koji tako i izgleda), točnije dovukli na jedvite jade i napokon dočekali ručak. Jeee… 🙂 Fino smo se okrijepili, Nataši pojeli sve kolače i bilo je vrijeme nastavka našeg puta. Teška srca ali punih stomaka krećemo dalje. I tu se naša mala planinarska nakupina rastaje na dvije skupine. Jedna skupina vođena Draženom odlazi putem Starog grada, a druga skupina vođena Predragom ide prema jezeru Hercegovac. Iako prvobitno nije planirano da idemo na Ružica Grad nakon kukumakanja, nas je naš neustrašivi vođa ipak poveo putem drvenog grada. 🙂

Puni dojmova i sretni jer mo preživjeli današnju avanturu krećemo prema Orahovačkom jezeru i time završava naša današnja avantura.

Sve u svemu puni smo dojmova, a naše nogice i rukice pune ogrebotina, što od stijena što od kupina. Stjenjak nam je u teoriji djelovao mistično i neosvojivo, a nakon što smo ga osvojili (na jedvite jade) ipak imamo veće strahopoštovanje prema njemu. A za one koji vjeruju da je Slavonija ravna – preporučam da pohode ovaj dio. A vi dragi Stjenjaci nećete me vidjeti skoro… Do naše slijedeće avanture budite mi veseli i sretni.

Marija Bešlić

Prije nego napišem par riječi, bacite pogled i na 3d Relive, uz jednu napomenu. Visoko automatizirani program je samoinicijativno ubacio 4 fotografije koje su danas stigle Viberom od Šapice Tomislava Brkića. Naime, naš Tomo obiteljski planinari na morskoj obali, a 3d Relive je program je očito pravljen za debile, pa sve umeće bez pitanja, a kad kliknete ne “edit mode” kaže plati 375 kn. Gamad. Da je 20-30 kn pa hajde, no ovo je ipak malo too much. 🙁

Na startnoj crti se okupila povelika i lijepa planinarska nakupina sastavljena od žena, muškaraca i pasa (komada dva: Buba & Gita). Izdvajam jednu Šapicu povratnicu iz Slatine (naša Vesna), uprizorio nam se Igor poslije nekoliko mjeseci izbivanja, i čak troje potpuno novih lica: Sanja iz Orahovice, te Marko i Vedran iz Osijeka. Odmah sam iz zaskočio i dok su keksnuli bili su članovi Šapica, a ne tamo nekih HPD-ova. Tako se to radi. Hop, hop, plop i gotovo. 😉

Odradili smo blizu 16 km Krndije, no uspona i padova, nam nije nedostajalo. Na obraslom kamenolomu smo evocirali uspomene i sjetili se naše najvjernije Šapice (koji to nije) Davora Matasa, koji nikad nije primio člansku iskaznicu i još uvijek smišljam način kako da mu je uvalim. 😉 Većinu tih lijepih mjesta je upravo Matas godinama otkrivao, istraživao, i pokazao drugim planinarima. Vodio je Davor i mnoge Šapice na skrivene kutke Krndije i Papuka, i fotkao kako se znojimo na usponu, i radujemo kao mala djeca dok promatramo okolinu sa istaknutih pozicija. Jedna od njegovih specijalnosti bio je uspon na Jarcoder sa najstrmije strane, koji je inače jedna potpuno bezvezna visinska kota ako se dođe sa lakše strane. No sa teške strane se nitko osim Davora i Šapica ne penje. Pametnom dosta ili blesavom. 😉 Davore hvala.

Sve u svemu, prekrasno vrijeme, toplo, nigdje blata, na sve strane lišće, proljetno cvijeće svih boja, srijemuš je već na nekih 5cm visine, ima buba, jelenaka, lisica, ptica pjevica, vode za piće…

Radlovac postaje nešto čudno, neobično, ludo, zanimljivo. Zlobnici bi rekli da imaju vremena, da im je dosadno, da ne znaju što će od muke, no izgledaju dobro te njihove igrarije, kule od pjeska, dvorci od kamenih gromada, slova, jezero, slapovi. Bilo bi sjajno da takvo ponašanje bude održivog gospodarenja i da poslije devastacije krajolika iz sebe ostave, nešto smisleno, lijepo, korisno, trajno, zeleno, rumeno, jestivo, biorazgradivo, blještavo…

Nažalost zbog brze prethodnice i spore nazadnice, kao i zbog različitih ideja dvojice vodiča, ekipa se razdvojila na dva dijela pa mi nedostaju neki pogledi, osmjesi, frizure, vizure… Bude drugi put. Nego, znate što!? Kasno je. Idem ja u krpe, a vi lijepo bacite pogled ili dva na fotografije i video zapis. Ako vam bude krivo što niste došli – i treba vam… mislim biti krivo. Ovako nešto se ne propušta.

Miša Nicinger