Od Velike preko Ivačke glave i Mališćaka…
19.04.2009.
Lijepo je raditi na lokalnim stazama, otkrivati ih, pohoditi, markirati, ali se to nikako ne ne može usporediti sa pravim planinarskim putešestvijama, poput današnjeg. Na ulazu u Park prirode Papuk postavljena su čak dva znaka zabrane prometa za sva motorna vozila!? Znak čudan da ne može biti čudniji, stoga se vozimo pažljivo u iščekivanju bogzna čega. Iza nas kolona vozila, ispred također, promet se odvija u oba smjera – čuđenju nema kraja!? Konzultiramo se putem GSM sustava tvrtke T-mobile sa g. Mirom Mesićem iz PP Papuk i saznajemo da se gradi novi most preko potoka Kovačica, na samom prilazu do planinarskog doma na Jankovcu… Mimolizaime se i vozimo skliskom cestom na EuroSuper 95 do Anđine kolibe i parkiramo, a odatle auto-nogama. Usput s osmijehom na licu pozdravljamo silne izletnike i usmjeravamo zalutale posjetitelje koji traže Jankovac…
Na Ivačku glavicu pentramo se kraćom ali zato strmijom stazom. Riječ je o starom i zaboravljenom šumskom putu, bez planinarskih markacija, koji sada koriste još samo planinari. Na vrhu smo za tili čas, ako zanemarimo gubitak znatnih zaliha znoja. 😉 I gle čuda – poslije više mjeseci lutanja Papukom, uzduž i poprijeko, po prvi puta i to na samom vrhu susrećemo dvije gospođe iz Požege; Marija Marinić i Nada Ušurić, a poslije nekoliko minuta na 913m se poput brzog Gonzalesa penje g. Željko Seifert! 🙂 Mjesecima nigdje žive duše, a onda čak troje zaljubljenika u planinarenje. Moram priznati da nas je planina lijepo primila i ugostila, uostalom kao i uvijek do sada, s tim da su gđa. Marija i Nada došle iz smjera Velike, a g. Željko, Ivona i ja iz smjera Anđine kolibe.
Upoznajemo se, upisujemo, fotkamo, surfamo T-mobile Internetom (full EDGE konekcija ali transfer ide puževom brzinom – užas) i kako nam se putanje preklapaju krećemo u četvero prema Velikoj. Sada se Vi pitate kao četvero kada nas je bilo petero!? 😉 Pa lijepo – g. Željko Seifert je planinar brzohodač koji pohodi Papuk na sebi svojstven način – solo i turbo brzo, a Ivona i ja smo sa Požežankama krenuli put Velike, preko Orahovih voda, Mališćaka (740m) i Turjaka.
Riječ dvije o Mališćaku ili Mališčaku… Na vidikovcu je postavljena tabla na kojoj piše Mališčak, a na žigu Mališćak – 740m!? S žaljenjem konstatiram da je korištenje fonema i grafema “ć” i “č”, koji je koji ili kako se pišu odnosno izgovaraju, za mnoge i dalje tvrd orah, to jest velika nepoznanica. Da ne spominjem kako se vrlo teško postiže dogovor oko nazivlja mjesta npr. Kapovac ili Kapavac, u zemljovidima, priručnicima, informacijskim panoima, putokazima ili izgovoru. No dobro, što je tu je…
Naša je nova poznanica, gospođa Nada, veliki poznavatelj i zaljubljenik u svekoliku floru, a vjerojatno i faunu, stoga nas je putem svesrdno educirala i upoznala sa ovdašnjim endemima ali i raznim ukrasnim, mirisnim, jestivim, otrovnim i ljekovitim biljkama – hvala. 🙂 Puno smo naučili, lijepo se družili, fotografirali, kušali ukusne i ljekoviti trave, nešto smo malenih biljčica sa korijenom već posadili u našoj botaničkoj bašči. Ivona i ja prvi put pohodimo stazu od Ivačke do Velike tim putem, stoga usput fotkamo zanimljive detalje, Ivona ostavlja tragove Šapica u upisnu knjigu na Mališćaku i mlatimo nemilosrdno žigove u naše male planinarske knjižice, iako se taj lijepi vidikovac ne nalazi niti na Slavonskom planinarskom putu, niti na Hrvatskoj planinarskoj obilaznici – nema veze uglavio sam žig “pod razno”… 😉
Dijelovi staze su nas na trenutak podsjetili na pohod Šapica po Velebitu, a opći dojmovi su i više no pozitivni. Markacije su uredne i kvalitetno napravljene, staza lijepa i prohodna, a ima i pitke vode. Kad je društvo ugodno, teme zanimljive, spust blag, tada vrijeme protječe prevelikom brzinom… Stigli smo do njihovih automobila i pozdravili se gđom. Marijom, a gđa. Nada nas je povezla do Velike i tako nam prikratila put za nekih 60 minuta hoda po makadamu i asfaltu kroz grad. Na Veličkim livadama susrećemo brojne izletnike kako upražnjavaju standardne sadržaje poput sjedenja, izležavanja, roštiljanja, malog nogometa, i tako to. 
Šapice su tamo smazale svoje sendviče, naranče i zalihe vode, malo smo i surfali Internetom, a zatim krenuli nazad.
Iz Velike se vraćamo poučnom stazom (Šulerov put) koji se spaja na SSP od Lapjaka prema Nevoljašu a odatle laganini do Anđine kolibe i parkiranog automobila VW Polo pokraj koga beremo ‘stanovite’ količine Medvjeđeg luka koji ćemo iskoristiti u sušenom obliku kao dodatak jelima, to jest kao šestu ili sedmu komponentu u našoj zdravoj i turbo ukusnoj zamjeni za Vegetu i slične preskupe začine. O tome uskoro možete čitati na www.majstorije.info – samo da pisac ovih redaka uhvati malo vremena za pisanje tekstova o kućnim radovima, umotvorinama i rukotvorinama… Sve u svemu pohod je potrajao 5 sati uz nešto malo kiše i puno zadovoljstva.
Miša Nicinger
