Plava trava zaborava

18.11.2012.

Današnju priču započinjem stihom iz žalopojke “Konjuh planinom vjetar šumi bruji, lišće pjeva žalovite pjesme, borovi i jele, javori i breze, svijaju se jedno do drugoga…” Pjesma je mnogo sjetna i što je najvažnije ne poziva na rat i mržnju poput nekih današnjih koje su sve samo ne tužne. 🙁

Ova mi se pjesma počela vraćati u misli tek kad sam zahvaljujući osnivačici Šapica otkrio čari planinarenja i ako baš želite znati – kada sam spoznao da je Konjuh ime planine. 🙂 U ta pradavna vremena nisam niti znao da postoje: Papuk, Psunj, Krndija i kakav je osjećaj hodati po tim ispupčenim mjestima na prašnjavom plastičnom zemljovidu što je u osnovnoj školi ležao na stolu (ili možda visio na zidu) tamo negdje u ranim sedamdesetim godinama prošlog stoljeća.

Stoga vas uopće ne treba čuditi moja slijedeća izjava koja je posuđena iz kultnoga filma “Sjećaš li se Dolly Bell” u režiji planetarno poznatog Emira Kusturice, a glasi ovako “Svakoga dana u svakom trenutku sve više napredujem”.

No dobro! Dosta je bilo prepisivanja, tuđih umotvorina iz prohujalih vremena i vratimo se u sadašnjost u kojoj su mi oči poput dva krumpira, jer sam zaspao u 05:00 h, ustao u 08:00 h i ubrzo započeli proboj kroz more kišnih kapi i sveopće sivilo iznad Slatine, da bi u konačnici nošeni na krilima oktana, stigli do Jankovca i prvih sunčevih zraka.

A tamo – nigdje nikoga! Na startnoj crti pojavilo se samo nas troje: Jasna, Ivona & moja malenkost i eto nas kako grabimo prema Šumarskom fakultetu, Tisovcu i Trišnjici. Putem srećemo planinare iz Požege, Slatine, Osijeka i skupinu simpatičnih studenata iz Zagreba koji bi svoj boravak u prirodi radije zamijenili urbanim okupljalištima mladih u kakvoj zgradi od betona i stakla. 😉

Unatoč slabašnom odazivu Šapica – pohod je protekao u ugodnom društvu, ujednačenom tempu i dobrom raspoloženju. Šuštanje lišća, XXL sendvič, pogled sa vrha, meka podloga, malo ISPO-a u povratku i pas čuvar koji nas je pratio dobrim dijelom.

Pozdravljam gospodina Davora Subića i njegove dvije cure kojima nisam zapamtio ime, kao i sve vas što se niste odazvali, a trebali ste. Mogli ste tijekom 6 satnog pohoda uživati u zaštiti bogova šuma i planina, upijati mirise i okuse, puniti baterije za nove radne pobjede ili malčice odvaditi masnoću iz prepunih rezervoara. 😉

Do novog susreta sa vama, ostajte nam dobro i znajte da smo mnoge olajavali i spominjali. Nedostajete nam i rado bismo se ponekad s vama znojili. No ako ste imali preča posla – progledati ćemo vam kroz prste, a već slijedeći put ćete dobiti neopravdani iz tjelesne kulture i zdravog života.

Miša Nicinger

7 comments

  • Davor Os

    Slika 26/32 stabla nisu bolesna,to je ariš, ariš je jedino crnogoricno drvo što svake godine gubi listove, tj. iglice.
    Slika 23/32 je sunčanica,jestiva gljiva
    Slika 17/32 je zelena pupavka,smrtno otovna.

  • Miroslav

    Cjoj, baš mi je krivo, a još više što sam si sam kriv. Znao sam da će me neslavljenje Martinja kad tad stići 🙂

  • @ Hvala Davore, eto uvijek nešto novo naučimo 🙂

    @ Miroslave, a i svi ostali “odustači”, neka vam bude krivo jer dan je bio predivan 🙂

  • Dejan

    …et i krivo mi je 🙁 ;al poso je poso 🙂

  • Ivan

    I nama je žao što nismo mogli doći.

  • Snjezana

    Ivona, fotografije su prekrasne. Svaka ti čast!

  • ivica

    Konjh Planino …. Kad sam bio puckoskolac (zvali su nas pionirima) mi smo pjevali tu pjesmu. Ah! da, ja sam iz vrijemena kad je bila osnovana bivsa Jugoslavija, a skolu sam pohadao prvih godina Titove vlasti. Ta i neke druge pjesme bile su obavezne za vrijeme nauke a nekih se jos i danas sjecam, kao; “Na Kordunu grob do groba” te “Budi se istok i Zapad” “Po sumama i gorama”.
    Ovo sto sam pisao nije u smislu gornjeg clanka, ali sam htio da vas malo sjetim povijesti koju su ucili u skoli. Ja,kao i Misa zelim mir i da nema mrznje.
    Saljem svim citaocima pozdrave a osobito Ivoni, koja je postala draga prijateljica moje kcerke pa cu sa moje strane nastojati da se i osobno nje dve upoznaju,