Plava trava zaborava
18.11.2012.
Današnju priču započinjem stihom iz žalopojke “Konjuh planinom vjetar šumi bruji, lišće pjeva žalovite pjesme, borovi i jele, javori i breze, svijaju se jedno do drugoga…” Pjesma je mnogo sjetna i što je najvažnije ne poziva na rat i mržnju poput nekih današnjih koje su sve samo ne tužne. 🙁
Ova mi se pjesma počela vraćati u misli tek kad sam zahvaljujući osnivačici Šapica otkrio čari planinarenja i ako baš želite znati – kada sam spoznao da je Konjuh ime planine. 🙂 U ta pradavna vremena nisam niti znao da postoje: Papuk, Psunj, Krndija i kakav je osjećaj hodati po tim ispupčenim mjestima na prašnjavom plastičnom zemljovidu što je u osnovnoj školi ležao na stolu (ili možda visio na zidu) tamo negdje u ranim sedamdesetim godinama prošlog stoljeća.
Stoga vas uopće ne treba čuditi moja slijedeća izjava koja je posuđena iz kultnoga filma “Sjećaš li se Dolly Bell” u režiji planetarno poznatog Emira Kusturice, a glasi ovako “Svakoga dana u svakom trenutku sve više napredujem”.
No dobro! Dosta je bilo prepisivanja, tuđih umotvorina iz prohujalih vremena i vratimo se u sadašnjost u kojoj su mi oči poput dva krumpira, jer sam zaspao u 05:00 h, ustao u 08:00 h i ubrzo započeli proboj kroz more kišnih kapi i sveopće sivilo iznad Slatine, da bi u konačnici nošeni na krilima oktana, stigli do Jankovca i prvih sunčevih zraka.
A tamo – nigdje nikoga! Na startnoj crti pojavilo se samo nas troje: Jasna, Ivona & moja malenkost i eto nas kako grabimo prema Šumarskom fakultetu, Tisovcu i Trišnjici. Putem srećemo planinare iz Požege, Slatine, Osijeka i skupinu simpatičnih studenata iz Zagreba koji bi svoj boravak u prirodi radije zamijenili urbanim okupljalištima mladih u kakvoj zgradi od betona i stakla. 😉
Unatoč slabašnom odazivu Šapica – pohod je protekao u ugodnom društvu, ujednačenom tempu i dobrom raspoloženju. Šuštanje lišća, XXL sendvič, pogled sa vrha, meka podloga, malo ISPO-a u povratku i pas čuvar koji nas je pratio dobrim dijelom.
Pozdravljam gospodina Davora Subića i njegove dvije cure kojima nisam zapamtio ime, kao i sve vas što se niste odazvali, a trebali ste. Mogli ste tijekom 6 satnog pohoda uživati u zaštiti bogova šuma i planina, upijati mirise i okuse, puniti baterije za nove radne pobjede ili malčice odvaditi masnoću iz prepunih rezervoara. 😉
Do novog susreta sa vama, ostajte nam dobro i znajte da smo mnoge olajavali i spominjali. Nedostajete nam i rado bismo se ponekad s vama znojili. No ako ste imali preča posla – progledati ćemo vam kroz prste, a već slijedeći put ćete dobiti neopravdani iz tjelesne kulture i zdravog života.
Miša Nicinger
Slika 26/32 stabla nisu bolesna,to je ariš, ariš je jedino crnogoricno drvo što svake godine gubi listove, tj. iglice.
Slika 23/32 je sunčanica,jestiva gljiva
Slika 17/32 je zelena pupavka,smrtno otovna.
Cjoj, baš mi je krivo, a još više što sam si sam kriv. Znao sam da će me neslavljenje Martinja kad tad stići 🙂
@ Hvala Davore, eto uvijek nešto novo naučimo 🙂
@ Miroslave, a i svi ostali “odustači”, neka vam bude krivo jer dan je bio predivan 🙂
…et i krivo mi je 🙁 ;al poso je poso 🙂
I nama je žao što nismo mogli doći.
Ivona, fotografije su prekrasne. Svaka ti čast!
Konjh Planino …. Kad sam bio puckoskolac (zvali su nas pionirima) mi smo pjevali tu pjesmu. Ah! da, ja sam iz vrijemena kad je bila osnovana bivsa Jugoslavija, a skolu sam pohadao prvih godina Titove vlasti. Ta i neke druge pjesme bile su obavezne za vrijeme nauke a nekih se jos i danas sjecam, kao; “Na Kordunu grob do groba” te “Budi se istok i Zapad” “Po sumama i gorama”.
Ovo sto sam pisao nije u smislu gornjeg clanka, ali sam htio da vas malo sjetim povijesti koju su ucili u skoli. Ja,kao i Misa zelim mir i da nema mrznje.
Saljem svim citaocima pozdrave a osobito Ivoni, koja je postala draga prijateljica moje kcerke pa cu sa moje strane nastojati da se i osobno nje dve upoznaju,