Papučki jaglaci 2009.
22.03.2009.
Prema planu i programu organizatora HPD Sokolovac iz Velike, okupljanje je predviđeno na Veličkim livadama do 09:00h. Pojedine šapice stoga ustaju između 6 i 7 sati kako bi na vrijeme obavile pripremne radnje (jutarnja toaleta, kupnja peciva i priprema sendviča, tenkiranje benzina, dolazak iz VT za PS i tako to). Ovoga puta nam se pridružuju i najnovije šapice iz Virovitice, kao i nekolicina izletnika iz Slatine koje sudeći prema reakcijama nećemo tako skoro vidjeti na nekom pohodu 😉 Uspjeli smo skupiti preko nekoliko što starih, što novih članova, sve skupa točno 10 komada, od čega ću nabrojati samo one koje ćete imati prigodu susresti na planini: Danijela, Željko, Lareta, Sanja, Miroslav, Višnja, Ivona i dakako ja osobno – glavom i bradom…
Minut prije dogovorenoga vremena stižemo u Veliku, makadamskom cestom preko Jankovaca i pješice nastavljamo do okupljališta. Na veličkim livadama skupilo se pola, ako ne i više, planinara iz cijele Slavonije i nešto malo iz Bosne, milina ih za pogledati; stari i mladi, muški i ženski, siti i gladni, mršavi i debeli, u svim duginim bojama i raspoloženjima, te ono najvažnije nabrijani i nasmijani i u potpunosti spremni da pregaze Papuk uzduž i poprijeko 😉 Brojno stanje planinara i izletnika koju su pohodili Papučke jaglace 2009. procjenjujem onako odokativno na minimalno 1.000 i to po brojnosti parkiranih autobusa i automobila.
Šapice su isprva htjele ići na Mališćak jer tamo još nismo bili, ali smo ubrzo odustali od nauma s obzirom da je ta ruta zahtjevala vraćanje kroz grad, pa kroz kamenolom i dalje prema planu, stoga smo se prestrojili u grupu koja je krenula na pohod do Lapjaka. Većina iz naše grupe nikada nije pohodila tu stazu, niti su imali 
priliku vidjeti Tauberove stijene i stari Turski grad, stoga je to bio logičan izbor. Povelika se masa ljudi odlučila upravo na ovaj pohod, pa je bilo malo tijesno jer veći dio staze nije pogodan za druženje i upoznavanje.
Moram pohvaliti organizatore na lijepom i osmišljenom dočeku. U krugu livade na stablima vidno su istaknuli drvene table sa ispisanom odredištem, tako da se svako od učesnika Papučkih jaglaca jednostavno pridružio odgovarajućoj skupini i čekao polazak odnosno informacije od vodiča. Bio je tu i žig manifestacije, knjige, planinarski dnevnici, karte… Naš vođa puta nije bio tek ukras na čelu kolone, bio je to nasmijan planinar, prepun informacija i opremljen prijenosnom UKV amaterskom Radio postajom za radijsku komunikaciju sa drugim vodičima – pohvalno. Nakratko mi je bilo milo oko srca jer sam ’80 godina pa se do ’92.g. bio zaluđen Radio amaterizmom (ex. YU7MDA, YU7TA, 9A4TA) tako da sam odmah prišao vodiču i spoznao da je to 9A2XF – Drago Mikel i dao se u priču, to jest malo smo ćakulali na zadanu temu. Ispostavilo se da imamo i zajedničke poznanike (Ilija Đukić iz Golubinaca) da je iz Požege, a tamo sam prije ’93. godine vodio jednu skupinu Radio amatera iz Slatine na polaganje za amaterske radio operatore, dakako prethodno sam ih zdušno obučavao i priprema za ispit. Eh, da bilo je lijepo na kratko se podsjetiti tih dana, od prije zadnjeg rata kada se nisam bavio niti fotogarfijom, niti planinarenjem ali sam zato davao sve od sebe u nekoliko Radio klubova u Inđiji, Staroj Pazovi i Golubincima. Bilo pa prošlo…
GSS-ovci su bili brojni i dobro naoružani tehnikom i pozornošću – što i priliči Gorskoj Službi Spašavanja – na Tauberovim stijenama preko nekoliko njih pomagalo je neiskusnima, starima i mladima da uz pomoć užeta svladaju jedno od najljepših mjesta na Papuku. Unatoč dobroj organizaciji upravo je na Tauberovim stjenama došlo do velikog zastoja i neopisive gužve, s obzirom da su u isto vrijeme došle dvije poveće grupe izletnika i planinara ali iz različitih smjerova. Ništa strašno ali boljom organizacijom i tajmingom ovo se moglo izbjeći ili minimizirati. Planinari su čekali, a GSS je imao pune ruke posla – pomaganje, pridržavanje, savjetovanje, upozoravanje – tako da im nije bilo lako, pokraj silnih tinejdžera i hrpe izletnika bez iskustva i adekvatne opreme. Čestitke GSS-u na obavljenom poslu 😉 iako smo se u mimoilaženju susreli sa grupom iz suprotnog smjera i pozdravili sa poznatima ovo je ipak maleni propust u organizaciji.
Na južnim padinama imali smo lijepo i sunčano vrijeme, temperatura ugodna, prava proljetna, na sve strane nikli su Jaglaci i rastvorenim cvjetićima stavili nam do znanja zašto se ova manifestacija baš tako zove, ali nam i pokazala koliko se klima razlikuje 
na južnoj i sjevernoj strani Papuka. Na sjevernoj strani još uvijek ima podosta snijega i Šafrani se teškom mukom probijaju u potrazi za proljetnim suncem, a na jugu milina jedna…
Pohod i nešto malo druženja s drugim učesnicima na stazi prolazi brzinom munje i moram priznati da je sve skupa bilo slatko ali jako kratko 🙂 Dakako izletnici i nove šapice se neće složiti sa tom izjavom jer ih bolovi u mišićima podsjećaju na napore za koje nisu bili pripremljeni tijekom višesatne šetnje Papukom…
Bilo je lijepo makar na kratko ponovno sresti stare poznanike; Jasminu iz Osijeka i Mandicu iz Orašja (PD Čičak) koja je bila sa nama na Škrapingu a da to nismo niti znali, upoznati gospođu Kaju iz Beljevine i sve druge drage ljude koje u toj gužvi nismo uspjeli vidjeti i pozdraviti… U povratku smo našim dragim Mikešima iz Virovitice prezentirali ljepote Jankovca i slapa Skakavac, lupili žig u novi planinarski dnevnik (Slavonski planinarski put) a zatim pohitali put Slatine gdje smo upriličili gozbu sa roštilja…
Kao i uvijek do sada možete pogledati fotografije sa ove manifestacije u našoj fotogaleriji.
Miša Nicinger
