12.06.2016. Nakon što smo prošli tjedan odgodili ovu hodnju, danas smo odlučili to napravit, bez obzira na veliku najavu kiše i nogometnu utakmicu Hrvatske protiv Turske. Kako je Miša odustao u zadnji čas, ukupno nas se četvero pojavilo na “startnoj crti”: Mira, Jasna, Jasna i ja. Od Međe preko Dobre vode do Vile u Kutjevu te nazad usponom preko ribnjaka do Dobre vode i Međe, sveukupno oko 19 km. Vrijeme odlično za hodnju, vrlo malo kiše pri kraju. Evo, kratak
28.05.2016. Dizanje u 04,45 sati, pakujemo stvari i u busu smo u 05,30 sati. Krećemo prema planinarskom skloništu Glavaš koji se nalazi na 550 m n/m. Od tamo se u 06,00 sati kreće prema vrhu Dinare. Vrijeme je idealno za hodanje uz temperaturu 19°C. Na pohod nas je krenilo 30-ak članova HPD Bršljan-Jankovac. Krećemo se stazom po otvorenom terenu u daljini se vidi kula gradine Glavaš, pored koje prolazimo. Inače utvrda se nalazi u vrlodobrom stanju, pored kojeg zastajemo i fotografiramo
27.05.2016. Mogućnost osvajanja najvišeg vrha Hrvatske, u organizaciji HPD Bršljan Jankovac iz Osijeka, nešto je što se ne propušta. Ali da je lako, nije. Petak (27.05.2016.) – Knin i Kijevski Bat Planinarsko društvo “Bršljan Jankovac” iz Osijeka organizira trodnevni izlet u Knin, Dinaru i još neke posebnosti u ovom kraju. U petak, točno u ponoć krećemo na put prema Kninu. Ali već na početku problemi. U autobusu ne radi grijanje pa se smrzavamo putem. Da stvar bude još gora, nekoliko
29.05.2016. Idemo još danas tj. večeras sklepati jednu priču za laku noć što će mnogima biti ustvari za dobro jutro. Evo ovako je to bilo: “južnjaci su došli, a sjevernjaci nisu” ili što bi Bosanci rekli “jebai ga”. 🙂 Baš tako! No što da se radi!? Iz Požege na startnu crtu stiže pravo malo planinarsko mnoštvo: Josip (Cigo), Davor, Dražen (Mlinka), Valentina, Silvija, Ivana, Mario, Ivan (Mršo), Dražen (Čokolada), Ratimir (Silvijin), a sa sjevera samo moja malenkost. Odradili smo tih 16km
22.05.2016. Naslov priče je direktna posljedica onoga što je Martina upisala u bilježnicu na Lapjaku. “Temperatura +19°C očekivana +26°C” jer smo u najavi pohoda upravo toliko očekivali. Bilo je prvi put ove godine uistinu vruće i na trenutke znatno više od najavljenog maksimuma. Sve u svemu odradili smo preko 18 km i dobro se oznojili, pa čak i ožednili. 🙂 Dovoljne količine vode su imali samo Miroslav i Vlasta, svi drugi su skapavali od žeđi ili bili vrlo blizu točke
Popišanac – sasvim obično brdo u Slavoniji iznad Slatine, ali za svakog početnika mjesto inicijacije u pravog trkača, biciklistu, sportaša rekreativca. Mnogima ostvareni cilj na putu prema pozitivnoj promjeni životnog stila, prema zdravlju i osobnom zadovljstvu. Kada dosegneš Popišanac, potajno znaš da si uspio. I tada nezaustavljivo kreću novi izazovi jer imaš izbor na sve četiri strane svijeta, a natrag ne želiš. Upravo zato POPIŠANAC TRAIL. Smješten u sjenovitim bukovim i hrastovim šumama prošaranim brdovitim stazama, vodi vas mirisnim vinogradima i
15.05.2016. Umjesto “Vatreno krštenje” dobro bi se mogla iskoristiti i nadaleko poznata izreka “Tko je lud ne budi mu drug”. 🙂 O da, bilo je to uistinu jedinstveno iskustvo koje sve odsutne šapice neće moći prepričavati svojim unucima. A mi ludi budemo to spominjali u besedama tipa “Bilo je to jednom davno na brdovitom Balkanu, u mjesecu svibnju kad smo se zamalo svi posmrzavali i ostavili kosti na Krndiji…” 😉 Iako će ovi od šećera likovati i izgovarati u sebi “rekli
08.05.2016. Svaki je pohod lijep na svoj način i prepun iznenađenja. Nekad su to iznimne prirodne ljepote karajolika, a katkada susreti sa životinjskim svijetom i dakako ono najvažnije zanimljivim ljudima. Od prapočetka pa sve do današnjih dana Šapice u svojim redovima imaju najčešće jednog, najviše dva, a vrlo rijetko tri pripadnika iz iste obitelji, i ako me pamet dobro služi po prvi put u povijesti imamo na okupu četveročlanu obitelj Šmit: Dražen, Mara, Petra i Ana. Nadamo se ne i
30.04.2016. Gornja Vrbova treća je po redu utvrda Požeške gore, smještena na 425 m n/v. Mirno i bez puno buke, poput hodočasnika na putu sv. Jakova, Boris, Domagoj i ja prošli smo dijelom odlično označenog Slavonskog Planinarskog Puta od Crkvenih Vrhovaca prema zapadu te stazom prema jugu, kroz gusto raslinje, došli do ostatka zidina kule. Pri povratku smo se željeli spustiti u Gradske Vrhovce nemarkiranim padinama prema sjeveru, no odluka je bila vrlo loša jer nam se na taj način
24.04.2016. U jednom smo svi bili suglasni: “Odradili smo jedan od najlakših pohoda u našim planinarskim karijerama!” Zvuči nevjerojatno ali i potpuno istinito! Naime, iznimno niska temperatura i izrazito snažan vjetar jednostavno nam je okupirao misli i osjetila, tako da nitko (ali baš nitko) iz naše skupine, nije razmišljao o usponu te sukladno tome – nije niti osjećao težinu i zahtjevnost Malog Papuka i Zapadnog grebena. Sve se svelo na hladnoću i u nekim segmentima slabu opremljenost (zimske hlače, rukavice,