Medvjeđi kuk

15.03.2020.

Današnje planinarenje nije bilo uh-buh s obzirom na situaciju što manjeg druženja u većim skupinama (Korona virus). Prije raspisivanja i zgotovljenja moga osvrta na današnji dan, želim zahvaliti Miši što nas nije ostavio kratkih rukava tj. druženja na planini. Skupilo nas se taman toliko, da smo uspjeli ishoditi dobru kilometražu uz poneko (moje) mijaukanje. Sve to pripisujem početku nadolazećeg proljeća i taj neki umor kojemu ne znam stručni naziv, ako tako nešto uopće postoji. 🙂

Krenuli smo naglo uz Petrov vrh, prvo slikanje na Kvržici, gdje su se vratile uspomene na prvi Božićni trail 2018. Ciljano smo išli prema Planinarskoj kući “Tivanovo” jer tamo ćemo jesti svega finog, dijeljenja što je tko ponio i ispijanje tople kave. Nataša nam je danas opet pokazala što vješte ruke znaju napraviti kada su u pitanju kolači.

Nastavljamo put gdje ima lišća u hrpama do pupka, primamljivo kao topla postelja. Hodamo, divim se, bez smijeha ništa nije toliko divno, a tek prozor srne koja je tiho u par skokova proletjela brdo. Uvijek ostanem očaravajuće zatečena.

Put planinara se nastavio i na Kapavac, gdje sam mjaukala previše. Pitanje, a što ću opet tamo? Ali, ciklama, jetrene, jaglaci sve su to prizori koji maze oči. Nije samo i to! Sreli smo bicikliste koje žive adrenalin, ne voze oni lete biciklima. Kilometar po kilometar skupilo se toga, uspona i nizbrdica, branje srjemuša, smišljanje raznih sljedova hrane… Došli na početak gdje smo krenuli.

Nije bilo ništa što ne bih ponovila, ekipa predivnih ljudi,smijeha u neograničenim količinama… Zar može bolje, spontanije neopterećeno… Na kraju, tko to more platit… isssss

Monika Bizik

Planina uvijek nagradi sve koji se odluče ili odvaže uhvatiti u koštac sa izazovima tijekom višesatnih hodnji. Većinu bole noge, koče leđa, žare obrazi, raspadaju im se pluća, krckaju koljena, a ima i onih kojima sve ide na jetra i bole ih uši, vrišti im mozak, plače im duša. Ne nužno tim redoslijedom. 😉

Tijekom pohoda nismo vidjeli niti jednog virusa, bakteriju i gnjidu. Niti jednog bolesnog, zaraženog, obnaženog, nadraženog, razdraženog… 😉

Vidjeli smo jedno veliko ptičje govno, jednu uplašenu srnu, jednog omamljenog obada, nekoliko zgodnih i hrabrih biciklista, par dobro uvježbanih ultamaratonaca, jednog vozača quada sa gospođom, par Šapica iz Osijeka u solo pohodu, više desetina tisuća proljetnih cvjetića i nepregledna polja mladog srijemuša.

Krenuli smo na +4°C i svršili na +4°C. Imali smo mrvicu vjetra, nešto malo sunca, ništa blata, puno lišća. Srijemuš raste ali iznimno sporo jer se teško probija kroz tvrdu zemlju, koja dugo nije dobila ni kapi kiše, a ni obilnog snijega. 🙁 Na sreću nekoliko lokacija u sjeni, uspijeva zadržati vlagu na tlu i medvjeđi luk ipak uspijeva izrasti ~15 cm. Dovoljno za prvu berbu, rezanje i sušenje za potrebe domaćeg BIO začina.

Odstupili smo od zamišljene rute najviše zbog priče i činjenice da smo zaboravili skrenuti lijevo ili desno na nekom od križanja. Pa smo korigirali putanje, tražili alternativne pravce, malo istraživali i jako puno uživali. U konačnici smo nakupili i nešto kilometara, i utrošili znatan broj kalorija.

Žao nam je što niste došli i uživali sa nama u ovom prekrasnom zimskom danu. Mi smo bili i lijepo se zabavili. Vidimo se slijedeći tjedan na Papuku, Krndiji ili Dilju..

Miša Nicinger