Međunarodni dan planina 2008.

14.12.2008.

Mali predahDa umjesto Interenetskih Radio postaja, iz cijeloga svijeta, ponekad treba slušati i domaće Radijske stanice govori i ovaj uvod… Naime, dana 13.12.2008. bio sam na redovitoj biciklističkoj turi (38km) i sasvim slučajno, onako u prolazu, 15-tak kilometara od grada, sreo prijatelja (Bruno Maravić, buduća Šapica), koji po prirodi posla često vozi kombi vozilo i sluša obični domaći glazbeni program. Pita on mene: Jel’ idete na Zvečevo, povodom nekakvoga međunarodnog dana planina? Kakvog dana!? – odgovaram ja začuđeno (bezveze, tko još ide u planine?)… Stižem doma i kažem Ivoni što sam načuo, te ona lijepo skokne na google.hr i potraži relevantne informacije. Sutradan smo, naravno, krenuli, potpuno nepripremljeni na 5-satni pohod od Novog Zvečeva, preko planinskog vrha Točak (887m) do geološkog parka prirode Rupnica.

Nagovorili smo tom prilikom mog mlađeg sina (Nad – isto budući član Šapica) na planinarenje i on se rado odazvao, pojavivši se u Hip-hop izdanju (široke, dugačke i vrlo teške traperice, obične šminkerske patike od platna, majice, kape i slična čuda odjeće) pa smo mu na brzinu uvalili teške vojničke čizme, pripremili nešto sitno klope (ića i pića) i krenuli put Papuka, točnije do Zvečeva…

Planinari na Zvečevu

Kad tamo – sva sila planinara, pa dođoše još mnogi sa svih strana, a na kraju i pun autobus ljubitelja pentranja iz Osijeka. Sve skupa 180-tak spremnih i ornih planinara od 13 do 70 i više godina starosti – ma milina jedna.

Dan lijep, blata kao u priči (a priči nikada kraja) mi bez “gamaša” i adekvatnih cipela, hlača i drugih pomagala, natovareni sa teškim fotoaparatima, hrane malo, uspona i spustova puno, raspoloženje dobro, ekipa još bolja – sve neki čudni sretni, veseli, dragi i zadovoljni muškarci, žene i djeca – ma ekipa iz snova.

Magla

Organizacija besprijekorna, staza zanimljiva, čuli smo i neke priče o tome što je otrovno (iglice od Tisa i crvene bobice Božikovine), popeli se na Točak, zatim posjetili napušteni rudnik Tinjca (poznat i kao Liskun) što se prije jako često koristio u elektroničkim aparatima zbog izuzetnih svojstava da vodi toplinu, a ne propušta električnu struju i na kraju spustili do prelijepe Rupnice.

Na tom putu smo uživali u promjenjivom okolišu i svim mogućim vremenskim (ne)prilikama – na trenutke sumorno, a zatim izuzetno lijepo i sunčano vrijeme, sve dok nismo upali u tako gustu maglu da se prst pred okom nije vidio, a spust dubok, blatnjav i sklizav… Dolje su nas Mesićevi rendžeri, GSS-ovci i drugi dragi ljudi, dočekali sa najboljim toplim čajem koji smo ikada kušali, kuhanim i pečenim kobasicama, kruhom, margarinom, medom… 😉

Sve u svemu odlična organizacija i raspoložena ekipa, ostavila je trajan pečat na budućim Šapicama – hvala svima. Više fotografina pogledajte u našoj Fotogaleriji.

Vidimo se…

Miša Nicinger

One comment

  • klkunass

    ovde sam prvi puta vido šapice i nisu mi baš, onako na prvi pogled, ostavljali dojam “obečavajućih” planinara.
    dobro je kad se čovjek prevari. ugodno