Kišni čovjek

2015-01-19-3_m18.01.2015.

Današnji samostalni pohod će zahvaljujući suvremenim tehnologijama ostati zapamćen, ne samo u mojoj glavi, već i na “youtube” i portalu “planinarimo.info”.

Odradio sam preko 31 km u 8 sati hoda po Papuku. Putanja je bila manje više standardna i opće poznata: Slatinski Drenovac, Greben Sokoline, Ivačka glava (912m/nv), Stari šumarski put, Mišino brdo 852m/nv (stariji naziv Koprivnato brdo), Anđina baraka, Nevoljaš (740m/nv), Jezerce (560m/nv), Šareni stup, Češljakovački vis 825m/nv), stari drum, Stari grad Klak, Slatinski Drenovac.

Nažalost pri kraju sam petljao po mobitelu i isključio Endomondo praćenje prije nego sam stigao do automobila. Tako da je ukupni prijeđeni put u kilometrima nešto malo manji od stvarnog postignuća.

No, vratimo se na početak…

Budim se, kiša ne pada, a cesta i krovovi su suhi. Nažalost, zahvaljujući uspješnom TV zastrašivanju svekolikog članstva, na pohod krećem sasvim sam. 🙁

Okrećem ključ… Brrrm, brrrm, i baš tada počinje kiša… Uključujem brisače i mrmljam “ma idem“! Mislim se: “Ako bude padala, odraditi ću kratki i brzi pohod od Anđine na Ivačku i Koprivnato tj. moje brdo” 🙂 i to je to.

Stižem u Slatinski Drenovac, kiša je prestala. Zaključak se nameće sam po sebi – kiša ne zna jel’ padala ili nebi. Krećem grebenom Sokoline do Jankovca, pa što bude. Kiša opet počinje padati. “Bulšit“! Presvlačim se. Imam samo tanku majicu i kabanicu, i krećem na uspon, pri čemu se temperatura tijela podigla na zavidnu razinu. 😉

Da skratim… Kiša je slabim intenzitetom padala u nekoliko navrata (3-4 puta po 10-ak najviše 15-20 minuta) i to je to! Na trenutak se pojavilo sunce (par sekundi), pa snijeg, pa magla, niski oblaci, ali mi kiša uopće nije zadavala muke, niti pravila probleme.

Toliko o kiši zbog koje su svi ostali doma! Mene su ostavili na milost i nemilost planini u divljini. Sram ih bilo. 😉

Temperatura se kretala oko +4°C, snijega je bilo tu i tamo, da ne kažem relativno malo i nije dublji od 10-ak centimetara. Lijepo vrijeme (za ovo doba godine) izmamilo je brojne puževe i gliste, i jednoga susretljivog daždevnjaka. 🙂 Mrave ovoga puta nisam uspio locirati. 🙁 Kao i uvijek do sada – vidio sam nekoliko isprepadanih srna i uspio ih na kratko snimiti (bravo ja). Grabljive ptičurine su tu i tamo prelijetale, ali njih nije moguće snimiti osim iz zasjede.

Što se flore tiče, i dalje ima raznobojnih cvjetića, dakako jaglaca i kukurijeka koji se razmahao. Visibabe samo što nisu, ali još uvijek nisu. 🙂

Od drugih planinara ni traga, ni glasa! Od početka godine jedva da ima upisanih na Ivačkoj, a na ostalim vrhovima tak’ reći ništa. Znači ja sam definitivno najluđi. I to je nešto. 😉

Dok sam hodao gore sa kabanicom bilo je užasno vruće ispod, pa sam na trenutke pridržavao istu zubima. No svako zlo za neko dobro. Naučio sam samostalno navući kabanicu preko ruksaka, što prije nisam znao. Naime potrebno je krenuti od guzice pa se navlači preko ruksaka i glave. Nadalje, kombinirao sam tehnike hodanja sa rukama ispod kabanice ili izvan nje, čime se postiže bolje prozračivanje tj. ventiliranje.

S obzirom na hodnju markiranim stazama, sve je proteklo glatko i bez problema, osim pri kraju kad sam dva puta osvojio Stari grad Klak. 🙂 Prije toga sam osvojio neko opako brdo na kome nema ničega, točnije ta kota je lijepa i nepoznata da ne kažem BO (bez osobitosti).

Naime, spustio sam se do potoka i naivno pomislio da je to onaj pravi “veliki” i krenuo na uspon. Nisam gledao OruxMaps niti Endomondo trag. Tek kad me Davor, koji je sve to što ja radim uredno pratio doma na PC-u, zvao telefonom da mi na to ukaže – izvadio sam mobitel i vidio da se vrtim u krug. Što ću jadan i neuk. 🙂 Ispravio sam putanju i stigao do nabujalog Jankovačkog potoka. Malo sam išao uzvodno dok se nije pojavilo srušeno deblo preko koga je prelazak bio siguran i uspješan.

Tijekom pohoda sam štrumfao uglavnom normalnim korakom, nisam se niti malo umorio, i ako vas baš zanima, bilo mi je pomalo dosadno, ali sam preživio. 🙂

Mađari su za razliku od Šapica svi došli na pohod kako su i najavili (Voćin i okolo-naokolo). U to sam se uvjerio jer su na kraju Erika i Peter svratili u Slatinu i donijeli poklone: kolače, pekmeze i zemljovid Mečeka! 🙂 Nažalost nisam ih uspio nagovoriti da popiju kavu i probaju domaće kobasice. Kaže Peter da mora preko 3 sati voziti do Baje! To je ljubav prema planini! Hodali su 24km. Dobri su ti Mađari, dobri. 🙂

Šapice moje drage, malo manje gledajte vremensku prognozu i ne brinite za virozu – toga na Papuku nema. Tamo možete sresti samo mene… 🙂

P.S.

Lovci su danas pucali kao popizdili tj. kao da je streljivo besplatno. Užas! Ako je svaki 10 ubio neku jadnu životinju – napravili su pravi pokolj. 🙁

Miša Nicinger

4 comments

  • Davor

    Dosađujući se kod kuće pogledao sam na kompu tko i što radi po planini, gdje je tko bio.
    Miroslav u subotu bacio turu koju ja volim, Krdnija grben Javor, a Miša…., bože moj ustanovio sam
    da kod njega piše “live” i da ga pratim u živo kud a on to kruži po planini.
    Kada sam upao u prijenos u živo bio je na poćetku Starog druma i nešto je kružio.
    Iza njega je bilo prekpo 6 sati hoda i 25 km, pomislih nije normalan sam po kiši baciti najaču turu ikad……
    Čuli smo se par puta, par poruka, moralna podrška.
    Ne treba više ići u planinu, samo pratiš kod kuće one koji idu.
    Šalim se naravno, bio sam sa njim u mislima svaki metar puta i žalio zašto nisam i ja išao.
    Usprkos svemu, svaka čast Miša iako mislim da si ovaj put malkice pretjerao,… nitko više neće sa tobom u Planine.

  • Dejan

    Svaka čast na samostalnom pohodu!

  • Jasna

    Ostala sam bez teksta. Eto mora nam netko” osvijetliti obraz” kad smo već takvi nikakvi i ne volimo kišu. Ne znam samo tko će novi s nama kada pročita ovo. Još u kombinaciji s Davorom koji misli da ne treba ni jesti :-)?