Crni vrh – Velebit
11.03.2009.
Ustajemo ranom zorom (nešto iza 08:00h) i krećemo iz Filip Jakova put nacionalnog parka Paklenica. Usput u Zadru pokupimo naše nove, novcijate planinarske iskaznice (ta-raa…) i zastajemo na prijelazu preko slane vode na mjestašcu koje se naziva “stari-novi Maslenički most” i fotkamo sve živo i neživo i dakako novi most na Maslenici, poznatiji kao “Most Bure Radića”. 🙂
Na ulazu u Nacionalni park Paklenica dočekuje nas ljubazni rendžer i propušta bez plaćanja kaucije za upad, koja iznosi 20kn po planinaru – hvala, hvala… 😉 Posjetitelji parka, bez planinarske iskaznice, plaćaju nešto više… Umjesto čitanja silnih panoa na kojima se nalaze: pozdravi, obavijesti, upozorenja, informacije, povijest, mala škola i svašta nešto (sve od reda ih fotografiram za kasnije proučavanje) promptno krećemo na uspon, iako bih ja rekao ‘osvajanje’ ali me svi ispravljaju i govore da se planina ne može osvojiti već samo pohoditi… 🙂
U podnožju velikog kanjona Paklenice je sve lijepo i krasno, onako turistički, ušminkano i popločano, na sve strane nalaze se informativni panoi, klupe i kante za otpatke, na nekoliko mjesta voda za piće i tako to. Nismo se još niti snašli kad smo ugledali prave, pravcate planinske divokoze i to preko nekoliko komada. Vrijeme je tmurno i oblačno ali lijepo.
S obzirom da idemo kontinuirano prema gore, od odjeće imamo samo lagane prozirne majice, dakako jakne, kape i rukavice su u i na ruksaku. Ivona nosi sendviče, suho voće i par kilograma naranči za stari bračni par koji živi na 500-tinjak metara nadmorske visine (15-tak minuta iznad planinarskog doma Paklenica), a ja nosim vodu, korisne sitnice poput: prve pomoći, baterijske lampe, kompasa, hepo kocki, zviždaljke, zastave i netbook računala s mobilnim Internetom. 😉
Dok hitamo puževom brzinom prema vrhu, u stopu nas prate takoreći nevidljive planinarske markacije, koje na ovom dijelu kanjona tj. staze nisu pretjerano potrebne, ipak bilo bi lijepo vidjeti ih u punome sjaju, poput recimo onih na Papuku ili Novljanskom gorju, he, he.
S lakoćom stižemo do PD Paklenica gdje uništavamo polovicu zaliha hrane i sladimo se hladnom i izvsnom velebitskom vodom, a zatim krećemo u selo Ramići kod jedinih mještana bake Marije i djeda Josipa Ramić. Pokraj ‘H’ tj. heliodroma primamo T-mobile signal i odgovaramo na prve telefonske pozive, a zatim uspostavljamo podatkovnu vezu sa ostatkom svijeta uz pomoć računala Acer Aspire One i T-mobile Broadband usluge. Napomena: Komunikacija ide dobro ali samo na mikro lokacijama, što znači da je dovoljno pomaknuti se samo nekoliko centimetara i signal jednostavno u potpunosti nestaje. Za ponovnu uspostavu veze, dovoljan je minimalni i vrlo nježni pomak ruke ili ramena. Naime, radijski signal na GSM frekvencijama (900-1800MHz) putuje kroz prostor isključivo pravocrtno (optička vidljivost) ili se reflektira jednom ili više puta od nekog čvrstog objekta (stijena, građevina, metalne konstrukcije) a nevidljive sjene u kojima nema signala nazivaju se ‘mrtve zone’. I najmanji pomak stoga utječe na vašu mikrolokaciju, što za posljedicu ima nikakav ili vrlo dobar signal. 🙂
Oko planinarskog doma, raste brojnost i kvaliteta planinarskih markacija, a osim bijelo-crvenih oznaka na stijenama, počinjemo zamjećivati i prve takve simbole na drveću. U prolazu (kuća sa kućnim brojem ‘Starigrad 194.’) nailazimo na poljski “WC” kome bi bolje pristajala oznaka “C” jer vode nema niti u tragovima. Toalet osim što se nalazi na 500-tinak metara nadmorske visine, ima i zanimljivo arhitektonsko rješenje koje izgleda poput natkrivenog mostića što spaja dvije strane manjeg kanjona. U sredini drvene konstrukcije je otvor za ‘zna se’ a gore i sa strane postavljena su maskirna šatorska krila za zaštitu od pogleda. Ako Ivona ubaci sliku u foto galeriju biti će Vam sve jasnije. 😉
Nastavljamo pokraj broja 196. i napokon dolazimo na 198. gdje nas pozdravljaju srdačni domaćini Josip i Marija, pas Žućo, kokoši i dva tovara. Odradimo kurtoazni dio, fotkamo, ostavimo naranče, zahvalimo se na ponuđenoj rakiji sa “hvala ne pijem”, podragamo magarce i zaputimo se nazad do doma, jer nas čeka još dvije urice uspona na Crni vrh (1110m). Penjemo se nekoliko stotina metara i nabasamo na križanje: “Crni vrh via Klimenta” ili “Crni vrh via Mala močila”. Biramo via Klimenta, a Mala močila (860m) ostavljamo za spust. Penjemo se, penjemo se, penjemo se, penjemo se, penjemo se (penjemo se za po….) pa se još penjemo, penjanju kao da nema kraja, a u k… i penjanje… Oko nas bujna vegetacija, drveće i trava kao da smo u nekakvoj stepskoj savani, a ne na nekih 800m (odokativna procjena).
Posebice je interesanto to da se mjesta sa bujnom travom i gole stijene izmjenjuju u pravilnim razmacima i bez laganog prijelaza. Trave ima u izobilju, a onda je odjednom više nema niti u tragovima – pretpostavljam da je to zbog sunca i sjena 😉 kojega na našem pohodu skoro uopće nije bilo 🙁 Ali je zato temperatura u nama bila poprilično visoka. Snijeg se pojavio, mjestimice ga ima i do 10cm, a nama je sve toplije i toplije, reklo bi se da gorimo (sagorijevamo sendviče i voće), tako da cijeli uspon prolazimo samo u majicama kupajući se u znoju lica svojih. 😉
Markacije su očajno loše (veliki minus) ali se zato stazica široka od 30-50cm dobro vidi pa nije problem orijentirati se u vremenu i prostoru. Na mjestu gdje leži 20-tak cm staroga snijega utiskujemo poznate tragove Šapica i isplaženih jezika i olovom okovanim nogama nastavljamo dalje i još više…
A tada ta-raaa njegovo veličanstvo Crni vrh na kome ponosito stoji nekakav golem željezni stup sa nadzornim kamerama i trubo modernom kućicom (interfon, solarne ćelije na krovu, antene, sajle, i razna druga tehnološka čuda). Poznati crveni ormarić od debeloga lima je malih dimenzija i u sebi ne sadrži niti upisnu knjigu, niti žig, a bogomi niti ime vrha kao niti nadmorsku visinu. Unutra je potrgano jastuče Made in China i polomljene olovke…
Srećom Ivona ima žig sa ove lokacije od prije 8 godina tako da smo fotkali njezinu staru planinsku knjižicu, dakako fotkali smo okoliš, pogled na more, otoke, stari-novi i novi maslenički most i crne vrhove Velebita okovane snijegom i oblacima. Poslije nekoliko automatski okinutih autoportreta i uništavanja preostalih količina hrane ohladili smo se i počeli smrzavati. 😉 Temperatura okolice je zacijelo ostala ista ali smo se mi naglo ohladili pa smo iskopali debele zimske jakne, kape, rukavice i krenuli na višesatni spust.
Jedno kraće vrijeme vraćamo se istom stazom, a onda se odvajamo na Mala močila i jurimo dolje s obzirom da planina naglo počinje pokazivati zube i svoje pravo lice. Putem nas prvo prati snijeg a zatim i obilna kiša, grmljavina, tamni oblaci i hladni (brrr) vjetar.
Sve prizore uredno fotkam i memoriram; hladnoću, umor, tihu jezu u sivoj moždanoj kori – nek’ se nađe… Pogled na kanjon, more, naprijed i nazad, lijevo i desno, upravo je fantastičan, a onda je sve to prekrila tama pa smo ‘nagarili’ kamenim serpentinama kojima kao da nema kraja a bogami niti početka 🙂 Usput smo svratili u par napuštenih kamenih kuća u mjestu Škiljići i da nije bilo tako kišno svratili bi i u Jurline udaljene samo 10′ hoda. Spuštamo se beskonačno dugo i eto nas na nabujalom potoku na kome srećom ima kamenja za prijelaz i preostaje nam još nekoliko desetina minuta do izlaza ili ulaza u veliki kanjon.
I to bi bilo to – dragi and mili naši. Nama je ovo bila najdulja avantura koja je trajala ni manje ni više nego 480′ to jest punih 8 sati i naravno Šapice su postavile novi visinski rekord 1.110m – hip, hip, hura!
Vidimo se…
Miša Nicinger
.. samo napreskokce čitam (očinji vid ne dura više), prisjećam se kako smo lani (family)cijeli dan proveli na Paklenici
ja bih OOOpet!!
bravo za naše šapice samo naprijed
pozdrav uz čestitke za prvi tisućnjak !
daklem, sad tek pročitah pozorno cijeli tekst (a u k.. i penjanje?:)), i pregledah fotografije. Odlične su, stvarno pothvat i prva tisuća pala! Čestitamo!
Bili u subotu na Paklenici. Išli smo istim putem kao i vi, ali u obrnutom smjeru. Vrijeme prekrasno, sunčano, bez vjetra, snijega nije bilo na stazi – samo na okolnim višim vrhovima. Jedva čekamo opet zbrisati na Paklenicu i otkriti čari drugih vrhova. Nama je trebalo oko 9 h jer smo svako malo naslikavali prekrasnu prirodu. Isto je bilo psovanja kod penjanja :-).
Lip pozdrav,
evo se javljam nakon što sam vidio i pročitao vašu stranicu, vrlo me obradovala a i nasmijala, naime ona kuća broj 194 i onaj wc ili “c” je moj, pa me baš nasmijalo kako ste ga zorno opisali.
Žao mi je što tada nisam bio gore da vas počastim rakijom ili nečim drugim.
U kući ima 19 mjesta za spavanje u pet soba, crna kužina s pekama igradelama je posebna prostorija, vodu imamo. A novi sanitarni čvor je u završnoj fazi.
Ako planirate noćenje u Paklenici ili neku drugu aktivnost javite se, bit ce mi drago davas upoznam.
Zivili
Marijo Ramić, Paklenica
Hvala na javljanju, gosp. Marijo.
Ne znam sjećate li se, ali jednom smo mi već odsjeli u vašoj kućici, prije 3-4 godine – nas 3 iz Zadra, kad smo udomili ekipu iz Splita, i s Krka.. tom prilikom smo se čuli i s Vlaškog grada… ima tome 3-4 godine možda 🙂 Crna kužina je preeedobra, a najzanimljiviji nam je bio onaj medvjed, tj. gumena maska koju smo našli u sobi gdje smo spavali 🙂
Na proljeće planiramo 3 dana gore, Vaganski, Sveto..taj đir..
Lijep pozdrav
Lip pozdrav,
bit ce mi drago da se vidimo.
Sve najbolje u Novoj