Raskol u Šapicama
16.08.2020.
Evo, dragi naši prijatelji, voajeri, čitatelji, gledatelji, pratitelji – ovako izgleda Raskol u Šapicama, kad svatko ode na svoju stranu. 🙁 Sukladno IT narodnoj poslovici “ako nije objavljeno – nije se ni dogodilo” malo sam si dao truda i izmaltretirao sve sudionike “raskola & razdora” da pošalju koju fotku i tekst. 🙂 Rezultat mojih nastojanja je pred vama. Pisalo se, tipkalo, kuckalo, češkalo, birale se fine riječi i poruke, jer mi nismo samo lijepi, mladi, uspješni, snažni, brzi, voljeni i željeni – mi smo VIP Šapice sa ili bez bradice.
Miša Nicinger
I dok je većina ovaj vikend hodočastila opijena vjerskim zanosom, omanja se frakcija Šapica, u sastavu Monika Bizik i Roberto Bašić te pas Ax (aka Milivoj, dakle u igri su bukvalno bile šapice) 😉 odlučila stopiti s blagotvornom ljepotom drage nam Krndije. Sad već poslovično i nadaleko poznato toplo, ljudsko gostoprimstvo pružio im je gospodin (u pravom smislu te riječi) Branko Tivanovac u svom pitoresknom i za svaku preporuku, planinskom domu Tivanovo.
Prvi su dan u poslijepodnevnim satima krenuli ka Staklani, imajući privilegiju prijeći, kao prvi planinari, od strane simpatičnog para iz Njemačke izgrađenog drvenog mostića preko potoka. Samim time njihove su gojze toga trena ušle u povijest. Nakon Staklane uslijedio je uspon preko Gradine u smjeru Božinog groba, a zbog vremenskog limita i dogovoreni povratak, gotovo pa istim putem nazad, nešto preko 15km. Sutrašnji dan je bio predviđen za pohod na Petrov vrh, što se nije u potpunosti realiziralo jer je zbog “šumocida” staza bila neprepoznatljiva i neprohodna, a jako u svakom zlu ima i nešto dobroga, nagrada im je došla u obliku drugog, nepoznatog vrha s kojeg je pucao nestvarno lijep pogled. Blaga, poput aerosola kiša, učinila im je povratak lakšim tako da će i tih 10-ak km ostati u lijepom sjećanju.
Roberto Bašić
* * *
Danas sam imala izuzetnu čast provesti domaću gasterbajtersku ekipicu po ljepotama domaćeg kraja. S obzirom da su svladali Tauberove stijene bez pol frke kraća šetnjica od Mitrovca preko Mlake prema Lipi i Roginom kamenu činila se savršenim izborom. Iako sam mislila da će biti nešto kraće nakupili smo mi lijepih 11 km. Krenuli smo mi naboudno u 07:45h jer se muški dio ekipe čekao (detalji su nevažni).
Na startu sam kao i inače zakasnila s startanjem sata ali što je tu mlada sam naučiti ću… Nakon svega nekoliko km susrećemo Divlju svinju i mladunce i doslovno smo se prestravili… Pa kud ćeš na me… 🙂 Jadna li sam majko moja mila… Svinjica nas je totalno izignorirala i zbrisala svojim putem, a nama i dalje baš i nije bilo svejedno.
No nastavili smo dalje jer ipak smo prošli jedan dio puta. Nakon vrućih 40-ak min. stižemo na PK Mlaka ondje predahnemo, popijemo vodice i pregovaramo kojim putem prema Roginom kamenu. Postoje dva puta, oba markirana, pa smo odlučili okružiti… Što je rezultiralo dužim putem ali to nam nije smetalo. Put smo sreli nekoliko srna, bambia i molili Boga da ne naiđe Vepar, a ni Nepar (Vepar s tri noge). 🙂
Staza je malo zarasla, nebo se naoblačilo, a mi smo molećivo gledali da se ne okupamo pod vedrim nebom. Pogledi su nam uslišeni, dovukli smo se do Roginog kamena, naslikavali, nešto gricnuli i pokušali shvatiti gdje se točno nalazimo.
Krenuli smo natrag novo markiranom stazom koju mogu pohvaliti. Staza je gotovo bez zamjerke markirana, malo nas je jedino mučio dio oko markacija kod izvora ali smo i to svladali. Koprive su nas pržile, bojažljivo smo osluškivali zvukove iz prirode (ne dao Bog opet svinjicu) i krenuli prema zadnjem dijelu staze. Na gotovo zadnjem spustu tenisice mi proklizavaju i rasjecam koljeno. 🙁 Zaključak je da koliko god lijepo vrijeme bilo, nikako ne treba ići u tenisicama za cestu… Sve u svemu bio je iznenađujuće ispunjen i predivan dan. Neki su malo grintali, a ipak uživali. Neeki su napokon vidjeli divlje životinje uživo, a ostali su napokon vidjeli/posjetili Rogin Kamen.
Do slijedećeg susreta budite mi pozdravljeni. 🙂
Fotografije priložili: Katarina & Valentino Petrić.
Marija Bešlić
* * *
Taman nakon zadnjeg crtića i porcije čokolina pao je konačan dogovor za nedjeljni trkački trening. Dvoje nas je, naša Velika Šapa Miša i ja, mala šapica Iva. No, uz našeg Mišu i njegovo poznavanje svih životnih aspekata, kao da nas je bila gomila. 🙂
Krenuli smo iz Seone put Našičke geološke staze. Čak s istog parkirnog mjesta, naoružani Marijinim uputama i Mišinim pametnim satom kojeg ponekad kao i nas ljude uhvati trenutak demencije. Onda Miši malo spominjemo sve koga se sjetimo iz njegove šire i uže obitelji, jer se obično moramo vraćati negdje uzbrdo, ali sve je to dio naše trkačke avanture, tako da i zbog toga ga volimo.
Meni je posebno bilo drago ponovno proći (od smeća) očišćenom Našičkom Geološkom Stazom, jer smo ekipa Šapica i ja prije mjesec dana potrudili se ostaviti trag kakav bi svi planinari trebali ostavljati, imajući poštovanja prema prirodi. Ali nažalost, čovjek ostaje čovjek, uvijek više odan sebi i svojim užicima, pa je tako i NGS ponovno obilježena šarenilom raznih umjetnih plastičnih boja. Planeto draga, oprosti što sam ovaj puta pored toga samo protrčala. Obećajem, doći ću ti opet!
20.5km staze, ugodne i lake za trčanje, uz razgovor, šutnju, vlagu i sparinu, velikim dijelom uz potočiće koji su nam pružali utjehu i osvježenje na usponima. Negdje otprilike na 15-om km nas je dočekala prepreka na stazi, srušeno drvo, što je vjerojatno posljedica nevremena koje je nedavno pogodilo Našice. Stoga, hodači, trkači, biciklisti i motoristi, ne jurite, otvorite oči širom i čuvajte glave.
Nakon toga je nekako i uslijedila ugodna nizbrdica koja je praktički trajala do kraja, ali ni to nije sve. Uz svu tehnologiju, markacije, utabane staze i makadame, osvjezavajuće kupine i šljive na putu, uspjeli smo skrenuti sa staze. A budući da mnogi od nas baš to i vole, zahvalna sam na danu, društvu, prirodi i samoj sebi što živim punim plućima i uživam. Stojte mi dobro, rekli bi prijatelji s juga Lijepe Naše!
Iva Smoljan (aka Legosica)
* * *
Okupljamo se kod Petrolove benzinske u Osijeku, u 04:00 sata i krećemo prema Štirovači, gdje stižemo u 11:00 sati. Iskrcavamo se i sa teškim rancima na leđima krećemo šumskim makadamom prema vrhu Šatorina (1622 m/nv – 13 km) i cijelim se putem prejedamo šumskim malinama. Hodamo ne baš zahtjevenim stazom, u dobrom društvu i uspinjemo se na Šatorinu odakle je pogled fenomenalan. 🙂
Nastavljamo do Kugine kuće, gdje nas dočekuje domar Miro i grah za večeru. 🙂 Svi su oduševljeni! Sjedimo kraj velike vatre uz pivo i smijeh… Uslijedio je odlazak na spavanje s “sustanarima”. Noć je bila vesela slušajući trčkaranja puhova, hrkanje i prduckanje… 🙂
Ustajanje u 06:00 sati, kuhanje kave u količini veš lonca. Za doručak jaja s gljivama. Naslikavanje i polazak na sljedeću, meni do sada najzahtjevniju rutu: Budakovo brdo (1317 m/nv – 18 km). Penješ se, a brdo se rasteže kao žvaka na suncu – nikada kraja. 🙁 Napokon, dolazimo na vrh i opet ostajemo u zenu s pogledom na more. Otok Pag i neki drugi otočići. 🙂 A s druge strane šumoviti krajolici s predivnim livadama. Uživamo u pogledu, pivu, čokoladi, kolačima…
S obzirom da Nataša nije snimila trag posudili smo Relive od Šaponje Damira Šmigovca
Nastavljamo prema Premužićevoj stazi koja je isto tako predivna. Usput gledamo stijene po imenu Dabrovski kukovi i krećemo Premužićevom stazom do Prpine kuće, gdje je kraj našeg pohoda. Tamo nas čeka autobus. Predivne kućice ili bungalovi, presvlačenje, odmor, ispijanje Velebitskog piva, sladimo se paštetama i mesnim narescima, a tu su i Kasumovi kruščići… Punih stomaka i dojmova (nerado) krećemo našim kućicama, ali moramo se vratiti u našu svakodnevnicu. 🙁 Stižemo u Osijek oko 01:00 sat, grabimo rance iz busa i odlazimo kućama na tuširanje i spavanje.
Nataša Kon
