10. memorijalni pohod na Anđinu baraku

28.11.2010.

Iako bi umjesto krutog službenog naslova ove naše male planinske avanture bolje pristajao “Dobra zabava u još boljem društvu!” ostaviti ćemo na trenutak šale i doskočice, i podsjetiti se teških trenutaka iz povijesti, jer u našoj domovini nisu uvijek tekli med i mlijeko. Za slobodu u kojoj danas uživamo živote su dali mnogi naši sugrađani, znani i neznani. 🙁 Tome svjedoče uklesana imena jedanaest hrvatskih branitelja smrtno stradalih 02.12.1991. u trenucima dok se stvarala hrvatska država, kojima su danas planinari iz cijele Slavonije simboličnim pohodom i paljenjem svijeća odali počast.

Prvotni je plan bio – od Jankovca pohoditi Nevoljaš i Anđinu kolibu gdje se pridružujemo ISPO ekipi – odakle nastavljamo u nepoznato. U konačnici smo prilagodili naš pohod jer pojedine Šapice imaju nekih drugih obveza ali i zgog novih članica koje nisu nikad planinarile poput Andrijane Kopi. Bila je tu naša stara poznanica Jasna Plantak (evo mašem), Robert Lončarević (bez kuje Dvine), zatim po prvi puta Marina Xyz koja više hoda sa Virovitičanima (sram je bilo), a zatim i standardna konfekcija: Ivan, Jasna, Vlasta, Ivona & moja malenkost. Sve skupa kad se prebroji na prste, pomnoži podjeli ili jednostavno prebroji na zajedničkim fotografijama – bilo nas je devetero. 😉

Što reći osim da nam je bilo lijepo i krasno. Slatinski dečki i cure stižu na odredište točno na vrijeme, ali zato Ivona i ja kasnimo deset minuta. Da ne budemo najgori pobrinula se ekipa iz Višnjevca koja dolazi 25-30 sekundi iza nas i na njih kako to i dolikuje svaljujemo baš svu krivicu. Vrijeđamo ih i omalovažavamo… Da, tako im i treba kad nisu došli na vrijeme. 😉

Već po prvim snježnim pahuljama, na cca 450m nadmorske visine, i osmijesima na licima svih koji su stalni na startnu crtu, vidjelo se “kako smo si dragi & mili” te dobro raspoloženi. Dakako i spremni  za svladavanje svih teškoća, većini znanima, a bogami našoj Andrijani i neznanih (nedostatak štapova i adekvatne obuće). 🙂

Štrumfamo po snijegu do Nevoljaša, pri čemu na napuštenoj ski-stazi susrećemo lagano zbunjene izletnike sa djecom kako nesigurnim korakom traže put za Jankovac. Trude se objasniti im kako baš  sve znaju ali im ništa nije jasno, samo da dođu do markacije, pa ako bismo im mogli pomoći. Spuštamo se 100 metara niže da im udijelimo preko nekoliko savjeta (hranu i vodu ljubomorno čuvamo za sebe). Lijepo je kada se poslije svega nekoliko godina planinarenja čovjek pogleda u zrcalo i ima što vidjeti: evolucijski pomak (napredak), zadovoljan smiješak na licu, brojna neočekivana i iskrena poznanstva, nove vidike, iskustva iz stvarnog života, dijametralno drugačije promišljanje o svijetu koji nas okružuje i tako to… da ga sada tu ne tupim ili ne šiljim. 🙂

U planinarskom skloništu Nevoljaš prava gozba! Prepunu trpezu hrane, kuhano vino i čaj pripremili su planinari iz PD Mališćak i širom otvorili vrata svim putnicima namjernicima. Iako zbog viška kilograma nismo probali sve te specijalitete iz mladosti (čvarci, kruh i mast sa mljevenom paprikom, mladi luk, slanci, domaći kolači i tako to) moramo im odati priznanje na količini i aranžmanu. Svaka čast!

Prvi grupnjak (portret) pada na Nevoljašu (740m), gdje Ivona gradi i svog prvog ovogodišnjeg snjegovića. A zatim gacamo užasnim šumskim putem do Anđine barake ili kolibe!? Stižemo za koji produljeni minut. A tamo – toliko poznatih i dragih bića, da se to jednostavno riječima opisati ne može! Gladimo se rukama i milujemo očima, točnije rukujemo i evociramo uspomene i dogovaramo planove za nadolazeće vikende.

Tužna srca ostavljamo ISPO ekipu koja će skoknuti na Nevoljaš (smazati svu onu hranu i tople napitke), a zatim krenuti u nepoznati i neistraženi Papuk. A mi krećemo na Koprivnato brdo (852m) gdje slijedi ručak za Šapice i spust prema Anđinoj kolibi i Jankovcu.

Temperatura se tijekom pohoda kretala stalno oko ništice, povremeno je padala kiša, a na kraju nas je obavila gusta magluština. Od životinja ni “ž” ali smo zato vidjeli preko nekoliko prekrasnih tek procvalih kukurijeka koje je zima očito iznenadila, kao i brojne vozače i zimsku službu snijeg na prometnicama diljem Hrvatske.

Na kraju tužni rastanak uz pjesmu “Hej kolege jel’ vam žao, rastanak se primakao…” suze u okicama, poljupci, obećanja, vidimo se dogodi… ups to je sa radnih akcija, vidimo se slijedećeg vikenda. 🙂

Miša Nicinger

 

7 comments

  • Bit će i fotke… samo dok se još dojmovi od Panonskog mornara malo slegnu 🙂

  • Ivan

    Ivona, samo se ti odmori. Kaže mi vlasta da je bilo “naporno” 🙂

    PS. Poseban pozdrav gospođi Jasni Plantak. Iznimno zanimljiva osoba koju sam (smo) imao (imali) čast upoznati.

  • Da, moje jucerasnje stanje svjedocilo je “zestini” koncerta 😉
    ali setnja je u svakom pogledu bila iznimna!
    Podrav (devijatnim) Sapicama

  • iako sam ga gledao 3-4 puta , i pre i posle rata – malo mi je žao što nisam bio prekjučer. JUBITO me raznježio kao i vas sudionice koncerta.
    A, o turi sve najbolje. pozdrav novopridošlima i nastavite sa Šapicama. Eto uskoro na Crni vrh.

  • Evo napokon i fotki… Netko će još pomisliti da su planinari na kojekakvim drogama, jer se na svakoj fotki smiješe od uha do uha.. baš smo čudna sorta 🙂

  • MARINA

    O da pozdravljam i ja sve! Sviđa mi se ono Marina xyz (dobra definicija). Radujem se 12.12. u Voćinu.

  • Miša

    Marina, žao mi je 🙁 Nisam čuo, a niti pitao za prezime. Mislio sam da će Ivona to saznati i prepraviti. 😉