Od Anića kuka do Ramića dvora

05.05.2018.

Kako je red i običaj, dan uoči Wingsa – Šapice planinare po Velebitu. Dok drugi odmaraju i unose ugljiko hidrate mi nabijamo kondiciju, penjemo se na Sveto brdo, planiramo uspon na Vaganski vrh, pa se u zadnji tren predomislimo. 🙂 Ove godine su “Tom & Jerry” dobili pojačanje i to ne bilo kakvo! Miroslav je planinar za 5, uz to je mlad, zgodan i slobodan. 🙂 Dobio je i nadimak, ali ćete za tu spoznaju morati pogledati video zapis.

Tomo kreće negdje oko podneva iz Donjeg Miholjca, preko Slatine i Jakšića, a zatim štrumfamo do Starigrada, gdje malo šećemo, večeramo i spavamo. Ujutro startamo na laganu šetnjicu dobro znanim turističkim stazama u blizini Velike Paklenice.

Ruta je klasika, a možda i nije (ma koga briga): Velika Paklenica > Anića kuk (712 m/nv) > Jurline > spust do dna kanjona > Šumarska kuća “Lugarnica” > Planinarski dom “Paklenica” (480 m/nv) > Ramića dvori > povratak do ulaza tj. parkinga…

U Ramića dvorima upoznajemo zanimljivog vlasnika (Marijo Ramić), klopamo grah po planinarskim cijenama (35kn – jedeš dok ne pukneš), susrećemo dvije mlade i nadasve simpatične Slatinčanke (Ena Plantak & Andrea Varga) pa malo ljudikamo i naslikavamo se…

Inače, htjeli smo mi i do “Manite peći” ali kasnimo na organizirani obilazak, koji ide svakog punog sata do 13:00 sati, tako da smo mudro odustali. Bedasto je penjati se samo do ulaza u pećinu i poljubiti rešetku. 🙂 Kako pravi turisti i mi želimo penetrirati što dubinu u špilju. 😉

Naravno da mi je Endomondo krepao na pola puta, pa ukupnu duljinu nemamo. 🙁 Miroslav kaže da smo prešli skoro 22km, ali nema trag. Koliko je točno kilometara – ma nije niti važno… Velika Paklenica je uvijek lijepa i zanimljiva, posebno nama iz Slavonije. Na Anića kuku smo već bili (jedino Miroslav nije), Tomo prije par godina, a ja prije nekih 9 godina. Unatoč opetovanoj posjeti bili smo iznova ushićeni i oduševljeni usponom i pogledom.

Tijekom našeg posjeta “Titovim špiljama” ili kako to sada zovu “Podzemni grad” nestalo je struje u Starigradu, pa tako i u svim objektima u Velikoj Paklenici. Upalila se nužna rasvjeta i tako nas trojica ostadosmo uskraćeni za užitak u obilasku. Jbg.

Da skratim, imali smo prekrasno vrijeme, nula blata, ne odveć težak pohod, i tek poneku kap kiše u povratku, ali je zato pogled sa Anića kuka bio upravo prekokrasan. Snimili smo gomilu fotografija u boji i nešto audio-video zapisa u kojima svi skupa možemo uživati barem do nedjelje, kada krećemo u nove znojne avanture…

Zaključak (jednoglasno): Hoćemo još! 🙂

Fotke je priložio i Miroslav.

Miša Nicinger

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*