Tom & Jerry na Svetom brdu

06.05.2017.

Tomislav je još u siječnju odlučio trčati Wings for life 2017., i usput odraditi pohod na zamalo najviši vrh Velebita – Sveto brdo (1.751 m/nv).

Dugo i bezuspješno me nagovarao na sudjelovanje, no kako to obično biva u jednom trenutku su zvijezde na nebu zauzele pravi položaj, i tako reći pred sam start utrke “Krila za život” odlučih sudjelovati u adrenalinskom vikendu za pamćenje. 🙂

U petak poslije podne “Tom” kreće iz Donjeg Miholjca, preko Slatine i kupi Jerryja tj. mene, a zatim se gibamo do Sesveta po još dvije suputnice (Ana Marija & Lucija) i štrumfamo do Starigrada Pakleničkog gdje noćimo kod Bibe koji ponosno nosi majicu “Brate ja sam iz Miholjca”. 🙂 Opasni su ti Miholjčani, opasni, a ima ih svuda po svijetu. 😉

U subotu ujutro vozimo do naselja Reljani i skrećemo sa magistrale na blago očajnu makadamsku cestu prema Svetom Roku i patimo se sve do odvojka za Malo Libinje gdje parkiramo limuzinu. Možda smo mogli otići sve do ruševina na Libinju i skratiti hodnju za 1.5 km tamo i 1.5 km u povratku, ali u tom trenutku nismo znali za preinake i popravke najkritičnijih dijelova ceste. Nedavno su stavili armaturnu žicu i beton na kritična mjesta…

Uspinjemo se stazom oko vrtača, pa pokraj Ivanjske Lokve do kapelice Svetog Ivana u Ličkim Diocima (tako piše na planinarenje.hr) ah… Ako lažu oni – lažem i ja. 🙂

Tamo ima jedno križanje planinarskih puteva na kojem se može skrenuti lijevo prema Vlaškom Gradu, no mi to nismo napravili ali da sam znao da se tamo nalazi žig vjerojatno bismo ga potražili. Tijekom uspona smo naišli na izvor pitke vode, hodali smo kroz polja jaglaca, šaframa i probijali se kroz duboki snijeg.

Putem smo susreli jednu nešto sporiju skupinu planinara koja je išla prema vrhu, pa smo upalili lijevi žmigavac i ostavili ih da gutaju naše ispušne plinove 🙂 a na 100 metara od vrha i poveliku skupinu planinara koja se spuštala prema nama.

Kažu da je pogled sa vrha Svetog Brda najljepši u Hrvatskoj i znate što? Uistinu je veličanstven. Vrh je označen razbijenom granitnom pločom s uklesanih 10 božjih zapovjedi, a križ je polomljen i fiksiran kamenjem jer ga je nagrizao zub vremena. Malo smo se pomučili dok nismo pronašli kutiju od inoksa i unutra devastiranu upisnu knjigu i dobro pozicioniran žig na stijeni pokraj.

Ručamo, naslikavamo se, uživamo u pogledu. Malo se družimo sa dečkima iz Zagreba koji su u međuvremenu stigli na vrh (samo dvojica od ukupno šest), a zatim odlučujemo spustiti se istim putem jer sutradan trčimo u Zadru. Osim toga, nismo željeli pokisnuti, niti zaglaviti u “oluji svih oluja” koju su prognostičari najavili. Ukratko, nije bilo ni kapi kiše, ni malo vjetra, ni grmljavine, ma vrijeme je bilo predobro. Ispada da metereolozi primaju plaću da po cijele dane lupetaju i nagađaju…

Uglavnom, na povratku se vozimo makadamom u smjeru Tulovih greda, pa do Crkve sv. Frane i Modrića, dolje na magistralu… Tamo je makadam užasan i niti u ludilu ne treba ići na tu stranu. Najbolje je sve to prehodati od nivoa mora do vrha. 🙂

Miša Nicinger

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*